Ante Budimir zabio je Real Madridu s bijele točke i ispisao povijest Osasune, jer s 57 golova izjednačio se kao najbolji strijelac toga kluba ikad u La Ligi sa Sabinom Andoneguijem, koji je igrao za njih od 1953. do 1963. U petoj sezoni, a stigao je u ljeto 2020., ima na kontu 13 pogodaka u španjolskom prvenstvu i velike šanse nadmašiti svoj lanjski domet kad je zabio 17. Tada ga je lom rebra u finišu spriječio u borbi za Pichichi, trofej koji dobiva prvi golgeter podno Pireneja.

Budimir je velika, apsolutna legenda kluba, što u Osasuni nimalo ne kriju pokazati i njemu i svima. Budimir i broj 17 ostat će u almanasima za sva vremena.

- Stegnulo me pri srcu kad sam vidio standing ovation s kojim su ga ispratili s terena kad je izašao iz igre protiv Reala. To je respekt koji ne možeš na prevaru dobiti. Skoro svaki klub ima najžešće navijače, ali kad se dignu dijete, baka i djed, to je to. To je teško ostvarivo. Budimir radi velike stvari - kazao nam je Branko Strupar, još jedan Hrvat koji je legenda u inozemstvu. Strupar je amblem belgijskog Genka.

Nije nimalo lako

- Prije desetak dana bio sam u Genku na dvije utakmice. Trener je sada Thorsten Fink, čovjek koji je odigrao preko 300 utakmica za Bayern. Nevjerojatno je kako me tamo ljudi vole. Fink mi je kazao: “Velika mi je čast što sam te upoznao, ovdje samo o tebi pričaju”. Inače, fitness trener mu je Hrvat Goran Kontić. Ovo što je Budimir postigao, ili Srna, koji je 15 godina igrao za Šahtar, to je fantastično. Lani smo proslavili 25 godina kako smo bili prvaci s Genkom. Osjećao sam se kao da se dogodilo prije dva dana. Tolike emocije, ljubav navijača, suze u očima. Četvrt stoljeća, a ista ljubav, to znači da si legenda. Još kad si najbolji strijelac u povijesti kluba, kao što je sada Budimir u Osasuni i kao što sam ja u Genku... - kaže Strupar.

- Možda netko misli da je to lako dostižno, ali vjerujete mi, kako bi stekao takvu reputaciju to su - krv, znoj i suze. Gledatelji moraju prepoznati tvoj trud. Velike čestitke skromnom dečku Budimiru, kapa do poda. Kad će Budimir nakon 20 godina doći u Pamplonu iste će biti emocije, to nikad ne prestane. To je ljubav koja se ne može kupiti, može se samo zavrijediti na terenu. Sve je postigao teškim putem, njega i Pršu mogu poistovjetiti sa sobom. Ja sam do 24. godine igrao za Špansko. Da mi je tada netko rekao što će mi se kasnije dogoditi, ne bih mu vjerovao. Budimir će doživljeno ove subote pamtiti cijeli život i tko zna gdje mu je kraj. Jako je vrijedan i zahvalan. Meni drag, znam da će dati sve od sebe. Nije razvikana zvijezda. To govorim iz srca.

U rujnu 2021. Dinamo je gostovao u Genku i pobijedio 3:0, a Strupar je bio gost Modrih, član delegacije kluba. Kao što je potom u Zagrebu bio gost Genka, u Maksimiru je rezultat bio 1:1.

- U Genku na doručku pozvao me predsjednik Mirko Barišić. Kaže mi: “Prošao sam svijeta, više od 20 godina sam predsjednik Dinama, ali ovakvu ljubav prema nekome nikad u životu nisam vidio. U manjoj mjeri Šuker u Sevilli. Pa što si ti tu bio? Pa je li moguće da te toliko vole?” To mi je bio veliki kompliment, te riječi nikad neću zaboraviti. Malo sam se sramio, zacrvenio sam se. Kad jednom stekneš takav status to ostaje do kraja života. Sam se iznenadim kad dođem u Genk kolika je to ljubav. Pitao sam se što je točno razlog tome, jer i mnogi drugi veliki igrači nosili su dres Genka. Shvatio sam da to nije samo zbog golova koje sam davao, nego sam se nastojao uklopiti u zajednicu. Kažu mi da smiješno pričam flamanski jezik, ali valjda im je to simpatično. Uvijek sam imao vremena za djecu, za invalide... Znao sam kao igrač kasniti u bus, rekli bi mi da ne mogu tako, ali nisam mogao reći djetetu da nemam vremena, da moram ići, a njemu suzne oči jer čeka autogram. Sad mi kažu da sam im bio simpatičan zbog tih stvari. Jedini sam igrač po kojem su nazvali tribinu na stadionu. Tribina Jug 2, nalazi se u kutu prema Zapadu. Kad sam imao srčani udar, u Genku su sve učinili za mene.

Strupar je Genku igrao pet godina, od 1994. do 1999., ima 1 osvojeno prvenstvo, 1 Kup, a 1998. je bio najbolji strijelac lige. Izdali su i kolekciju majica s njegovim imenom.

U španjolskom Alicanteu, na stadionu Jose Rico Perez, ulaz broj 5 zove se po Dubravku Pavličiću, koji je tri sezone igrao za Hercules od 1994. do 1997. i ostavio dubok trag. Kad je preminuo 2012., na pogrebu je bilo “cijeli grad” predvođen gradonačelnikom. Kao prvaci 2. lige ušli su 1996. u najviši rang. Dudo je bio idol i uzor.

Koji su još Hrvati bili legende u klubu u ozbiljnim europskim ligama? Ako zavirimo u povijest prvi je Josip Skoblar u Marseilleu, potom Zlatko Kranjčar u Rapidu, a u novije doba Davor Šuker (Sevilla), Zvonimir Boban (Milan), Zvonimir Soldo (Stuttgart), Darijo Srna (Šahtar), Luka Modrić (Real Madrid), Andrej Kramarić (Hoffenheim), Vedran Ćorluka (Lokomotiv)...

Mister gol

Skoblar je u tri navrata bio najbolji strijelac francuskog prvenstva, a 1971. godine osvojio je Zlatnu kopačku Europe za prvog golgetera u državnim ligama s čak 44 pogotka. Ne tako davno navikli smo na slične brojke od Messija u Barceloni i Cristiana Ronalda u Realu, a Skoblar ih je isporučivao prije više od 50 godina. U dva navrata osvojili su naslov prvaka, navijači su ga zvali Dalmatinski orao i Mister gol, ujedno je bio i prvi Hrvat koji je dobio glasove u izboru za Zlatnu loptu France Footballa. Skoblar je u Marseilleu prvo igrao na posudbi iz Nürnberga u sezoni 1966/67., a potom od 1969. do 1974. godine. Samo u prvenstvenim utakmicama zabio je 151 pogodak. Do danas njegovo ime u Olympique Marseilleu zvoni poput crkvenog zvona.

Zlatko Kranjčar igrao je za Rapid od 1983. do 1990., osvojio dva naslova prvaka, tri kupa i Superkupa, igrao finale Kupa kupova. Čuveni Zizo bio je as i ostao legenda bečkog kluba, koja neće biti zaboravljena. Srećko Bogdan je, pak, u njemačkom Karlsruheu igrao od 1985. do 1993., te ostavio dubok trag.

Skoblar je “na silu” napustio tadašnju Jugoslaviju s 25 godina, ishodio je papire preko veze, iako je dugo vrijedilo pravilo da se prije 28. godine ne može van, a i Cico se otisnuo put Beča s nepunih 27. I to im je pomoglo da duže traju u inozemstvu i postanu veće face. Od devedesetih, kako naši igrači mogu van kad žele, više je njih postalo legendama i simbolima klubova iz raznih država. Posebice Vatreni.