"Ma, tamo je mirno. Sirene za uzbunu čuju se možda dva ili tri puta dnevno, ali inače je sve u redu", tako nam je situaciju u ukrajinskom Dnjipru opisao nekadašnji hajdukovac Mladen Bartulović, piše Slobodna Dalmacija.

Da, to je definicija "mira" u Ukrajini. Nekoliko sirena za uzbunu, užurbano sklanjanje s ulica, ali važno je da rata u tom dijelu zemlje nema.

Ima ga zato svega 200 kilometara od ovog grada koji broji gotovo milijun stanovnika.

"Mislim da smo i premašili taj broj jer u gradu je preko 200 tisuća izbjeglica."

Bartulovića smo uhvatili u Kaštelima. Vrati se često u obiteljsku kuću u Starome, obići roditelje i ekipu. Stigao je tako na desetak dana napuniti baterije, a onda - povratak!?

Ubrzo nazad

"Tako je. Vraćam se jer uskoro počinju pripreme", potvrdio je.

Podsjetimo, Bartul je trener momčadi Inhulets Petrove. Nakon bogate igračke karijere u tamošnjim klubovima, okušao se i u trenerskim vodama.

"U Dnjipru je sigurno jer da nije, ne bih se s obitelji vraćao tamo."

Ratu se ne nazire kraj, ali igrati se mora!

"Odlučeno je da prvenstvo počinje 20. kolovoza. E, sad... Gdje će se sve to odigrati, još se ne zna. Ali liga mora početi. Svi klubovi uskoro počinju s treninzima. Mariupolj neće sudjelovati u narednoj sezoni, ali mjesto u prvoj ligi će im ostati sačuvano."

Mariupolj je grad koji je najviše stradao. Pod ruskom agresijom, razoren je do temelja. Apokaliptični prizori zgrozili su svijet. Jasno je, stoga, kako nikome nije do nogometa...

"Prvu ligu su, dok se još igralo, izborili Metalist i Krivbas. Oba kluba iz Harkiva su također potvrdila da će igrati. Nogomet se jednostavno mora vratiti. I ljudima to puno znači."

Neće svi moći trenirati, ni igrati na svojim stadionima...

"Mislim da će se svi preseliti bliže Kijevu i zapadnom dijelu zemlje. Tamo je puno sigurnije nego na istoku. Tko zna, možda budemo i negdje vani igrali. Sve se još mora dogovoriti."

Ostavimo nogomet na čas i vratimo se svakodnevnom, normalnom životu. Ako se on u Ukrajini uopće može tako nazvati. Prošlo je 100 dana od početka ruske invazije, a kraj još uvijek nije na vidiku. Uz spomenute sirene, rat se "ćuti" na ulicama na kojima patrolira veliki broj vojnika.

"Prođe koji dan da se sirene uopće ne oglase. Puno je kamiona koji prolaze kroz grad. Ali inače sve normalno funkcionira. Gore rat tinja još od 2014. godine. Možda je glupo to kazati, ali ljudi kao da su se priviknuli na to. Naravno, nikad nije bilo ovako kao posljednjih mjeseci."

Fali li čega? Ima li nestašice u trgovinama?

"Ma, kakvi. Ima svega, hrane, vode, lijekova... Grad je dobro opskrbljen. Jedino je problem s gorivom. Rusi su raketirali puno naftnih postrojenja. Cijena je zato otišla gore i nema ga previše."

Koliko košta litra? Znatiželjni smo s obzirom na to da je poskupljenje goriva svako malo na tapeti i kod nas.

"Oko 50 grivnji (ukrajinska valuta, op. a.), a to je približno 1,60 eura. Još uvijek nije preskupo, ali zna biti redova na pumpama", otkrio je Bartulović. Malo je to manje nego u Hrvatskoj...

Osim naftnih postrojenja, glavne mete ruskih raketa su zračne luke, željeznice, mostovi. Sve ključne točke prometne infrastrukture kako bi se onemogućilo normalno funkcioniranje.

"Naravno da je to planski odrađeno. Namjerno su nam htjeli stvoriti problem s gorivom i usporiti transport. Odmah na početku udarali su samo po zračnim lukama i bazama", prisjeća se.

Zrakoplovi, oni komercijalni i dalje ne lete nad Ukrajinom, tako da se u zemlju, ali i van nje može jedino automobilom. Postoji i opcija da se leti do Poljske.

"Krenuli smo autom. Put je dug oko 2200 kilometara. Razbili smo ga u dva dana, prespavali u Mađarskoj. Kako idete prema zapadu, kontrole postaju sve rjeđe, slobodnije se možete kretati, dok je na krajnji istok gotovo nemoguće doći."

Kakva je situacija na granicama?

"Prolazi se bez previše čekanja. Strancima ne prave probleme. Ali još uvijek je na snazi odluka po kojoj svi muškarci do 60 godina ne smiju napustiti zemlju. Žene i djecu propuštaju. Malo ih duže registriraju, ali mogu slobodno ulaziti i izlaziti iz države."

Opuštenija atmosfera

Javljao nam se Mladen već iz Ukrajine, izvještavao nas iz prve ruke o stanju u ratom zahvaćenoj zemlji. Mogli ste tako saznati kako je on ukrajinski zet. Naime, supruga mu je Ukrajinka. Ovaj put razgovarali smo u opuštenijoj atmosferi, u Kaštelima.

"Uspio sam malo odmoriti, okupati se, biti s familijom. Nažalost, ne mogu ostati duže. Posao zove, treba nastaviti s radom. Kad ću opet doći? Tek u studenome, mislim da ranije neće biti prilike."

Što kažu ljudi u Dnjipru?

"Svi se nadaju da će Ukrajina pobijediti. Uzdaju se u jako oružje koje bi im zapadne zemlje mogle dati kako bi vratili okupirani teritorij. Iako to neće biti nimalo jednostavno. Predugo već ovo traje."