Jebeni život. Znao sam od prije koja je opaka bolest napala Miroslava Blaževića, da ovdje može pomoći samo molitva, vjera i volja, iznutra izlazeća snaga. Nakon što sam svojevremeno odgledao videorazgovor, koji je Ćiro dao za simpatičnu Evu Grgić i Večernji list, prvi sam put gledajući Ćiru zaplakao. Iskreno. Nakon utorka suze su opet potekle jer znam što je on sve donio Dinamu i voljenoj mi Hrvatskoj.

Sjećanjima sam vratio unatrag vremeplov života, koji mi je imenjak Miroslav itekako obilježio.

Stvorio legende

Krajem sedamdesetih prvi sam put u Pragu naišao na Sportske novosti, gdje je Dinamo logično bio u prvom planu. Od tada ništa bez SN, prije svakog vikenda tražio sam novine na svakom kiosku, pa ih čitao u vikendici ispod petrolejske ili plinske lampe. Kad je meni do tada nepoznati trener Blažević iz Švicarske stigao u klub, shvatio sam da će biti zanimljivo.

Kad se sjetim 1982. godine i Dinamovog, “zagrebačkog” proljeća, još danas imam pred očima izvještaje Tomislava Židaka o osebujnom i britkom Ćiri. Imam i Cerinove golove, Cicine i Mlinkine majstorije, Deverićeve bjegove… Zajeca kao glavnog šefa. Njih je Ćiro stvorio! SN od utorka i osvrti na utakmice, ja sam tu uživao, Ćiro je imao što za reći. Nakon 24 godine stigao je povijesni naslov prvaka tadašnje SFRJ u Zagreb, odi Zvezdo u p.m.! Cijela je Hrvatska uživala, kao i ja. Crno–bijele fotke, šef nasmiješen, u bijelom šalu.

Htio sam i ja tada biti kao on. Bio sam te povijesne godine pomoćnik trenera u klubu imena Sokol Velká Lečice, ovdje, u selu, gdje danas živim, u susjedstvu Kramarićevih Kramyja. Na dan jedne prvenstvene utakmice trener je bio zauzet, meni je dao momčad u ruke. Dan prije je Dinamo nekog pobijedio, osebujni Ćiro bio je na klupi. Zato sam na našu utakmicu došao u sakou, s kravatom, i šal sam uzeo, iako nije bio sasvim bijeli. Mislim da smo izgubili, ali ja sam bio ponosan. Jer sam 90 minuta mogao izgledati kao Miroslav Blažević. Imao sam samo 21 godinu…

Nakon titule s Dinamom i dalje sam pratio Ćiru, zbog njega i počeo navijati za Prištinu, shvativši da je on najbolji trener u bivšoj državi.

S radošću sam dočekao povratak među Purgere, ali mi nije bilo jasno zašto se Ćiro olako riješio Prosinečkog. Legendarna rečenica, koju ne želim citirati, nikad mi nije bila jasna. Presretan sam da su u zadnjim godinama njih dvojica apsolutno izgladili odnose, zajedničke kave u Charlieju sve su rekle.

Kada je Blažević preuzeo Vatrene, znao sam da je to - to. Rađao se “europski Brazil”, slavne pobjede usred Italije i Španjolske nagovještavale su da Hrvatska na najbližem turniru ide po veliki uspjeh. Uoči EP 1996. ostavio sam u kladionici poveću svotu na prvo mjesto Hrvatske. Zna se kako je Ćiro u skupini “pustio” zadnju utakmicu Portugalu kako u četvrtfinalu ne bi išao na “neatraktivnu” Češku, već na Njemačku, posljedice su bile stravične, no ovo je sudac “spiskao”. Tako je do jedinog okršaja između Ćirinih Vatrenih i Čeha došlo u prosincu iste godine na turniru u Maroku, remi 1:1, penali 4:1 za Hrvatsku.

Francuski Mundijal ušao je u povijest hrvatskog nogometa. Tu sam bio malo oprezniji, oklada na Hrvatsku s medaljom pala je samo u birtiji, prijatelji i kolege novinari poslije su mi plaćali runde. Legendarni novinar SN Slavo Svoboda poslao mi je preko sina Edgara trenirku Vatrenih, zajedno smo u Pragu navijali za Ćirine pulene.

Fantastično je tada već trener svih trenera pripremio momčad za novo četvrtfinale s Njemačkom. Zauvijek ću tvrditi - ovo je bila najbolja, stvarno najbolja igra Vatrenih koju sam ikad odgledao, to još Dalić, em u Rusiji, em u Kataru, nije nadmašio. U polufinalu protiv Francuza imao sam Ćiri što zamjeriti - Veliki Žuti sve do predzadnje minute na klupi?! Iako se izborniku predsjednik Tuđman stalno petljao u posao, Ćiro je kao vratarsku jedinicu imao Ladića, baš on je u zadnjoj utakmici za broncu zaustavio Nizozemce.

Prijatelj Edgar Svoboda kasnije mi je donio u Prag posebnu relikviju, video–kasetu Brončani pečat, posebno drag mi je Blaževićev govor o Batistuti, tu sam uvijek nasmijan do suza. Argentinci su u zadnjoj u skupini ipak pobijedili, na sreću, taj je poraz bio bezbolan.

Godinama sam onda čekao internetsku verziju SN jer tiskano izdanje koštalo je u Češkoj malo bogatstvo. Bio mi je Ćiro uvijek zanimljiv, sve do zadnje trenerske postaje u Zadru, u kompjutorskoj arhivi zauvijek će mi ostati svi razgovori za medije, sve fotke jer je trener svih trenera bio šarmer, pravo lice za novine. A još toliko duhovit.

Prijateljstvo između Ćire i Zlatka Dalića bilo je posebno. Kada je Ćiro skupio snage i u lanjskoj hladnoj prosinačkoj večeri došao na Jelačićevom trgu pozdraviti brončane Vatrene, ostao sam bez daha. Kada mu se Dalić obratio najtoplijim riječima, knedla u grlu pretvorila mi se u plač. Zadnja šetnja Zagrebom u sinovoj pratnji, tu sam već gotov. Koliko je Ćiro bio hrabar čovjek... Prokleti rak protiv kojeg još nema lijeka.

Zvao bi me “sine”

Tijekom života upoznao sam, neka u Hrvatskoj, neka u Češkoj, niz hrvatskih trenera, sa svakim malo ili više porazgovarao - Cicu Kranjčara, Stanka Mršića, Ivana Katalinića, Aljošu Asanovića, Zorana Vulića, Franka Bogdana, Martina Novoselca, Ivicu Olića, Mladena Frančića, a još i Ivicu Osima. Fali mi ovdje Ćiro, a bio sam blizu: u rujnu 2019. zavirio sam u Zagrebu u “mali milijun” kafića, uključujući i Charlie. Nažalost, pio sam tamo travaricu u krivo vrijeme, inače bih ga pitao za 113 stvari. Zvao bi me “sine”…

Kakva simbolika. Mama mi se zvala Zdenka, baka s njene strane također. Obje mi je, usto i tatu, a još i nekoliko prijatelja, uzeo rak, baku Zdenku kao 87-godišnjakinju, koliko je godina i Ćiro imao. A životna mu partnerica nosila je isto - Zdenka (djevojačko Đorđević). Volim ja svoje mačke, neka se nitko ne čudi, najdraža od njih zove se - Zdenka.

Godinama, svake zime, nosim hrvatski kockasti šal oko vrata, koji mi je nekad poklonio jedan novinar u Osijeku. Tražit ću sad i jedan drugi, spreman sam ovdje u Češkoj provaliti u neki butik kako bih uzeo i jedan bijeli. Ćirin šal…

Počivao u miru Božjem.