Pet mjeseci nakon što je dobio otkaz u Romi, Ivan Jurić (49) doživio je unutar iste sezone novi flop. Otkazao mu je Southampton, nakon što je i formalno izgubio sve šanse za ostanak u Premiershipu. Dok se u Italiji, gdje je ipak stvorio respektabilno trenersko ime, Jurića kritički, ali ne brutalno prozivalo za 12 utakmica na klupi Rome, u Engleskoj je to uobičajeno tabloidno. Ključno je engleskim kolegama naglasiti statistiku, koja jest porazna za Jurića, ali to je u kontekstu posljedica. Uzrok je prioritetno u lošoj momčadi, najjeftinijoj u brutalno teškoj ligi, na što se onda nadovezuju druge slabosti. Na terenu i izvan njega. “Jurić najlošiji trener u povijesti Premiershipa”, tipičan je stav u medijima. Sočan, brutalan, diskvalificirajući i, dakako, površan do boli...
Puno pogrešaka
Ivan Jurić, za početak, pogriješio je u proteklih godinu dana puno toga. Zaključio je priču s Torinom, nakon tri godine, zasićen prosječnošću kojom se zadovoljava vlasnik Urbano Cairo. Jurić je poželio ambiciozniji klub, što je i logično, jer je blizu 50. rođendana, kada treneri ulaze u najzrelije doba karijere.
Nakon što je 14 godina učio (uz Gasperinija), kako u Palermu, Interu tako i u Genoi, tesao iskustvo u Mantovi i Crotoneu, Jurić je prvi važan iskorak karijere ostvario u Veroni. U dvije sezone (2019.-‘21.) osigurao je tom klubu malog proračuna da ostvari dobre rezultate, ali i zaradi gomilu novca od afirmacije te potom transfera mladih i jeftino dovedenih igrača. Upravo mu se zato iz Torina javljao i čekao ga sezonu Urbano Cairo. Još jedan vlasnik koji bi bio “mali Berlusconi”, ali bi trošio kao neki škotski štedljivi tip.
Jurić je u Torinu također radio dobar, čak i bolji posao nego u Veroni, pa je Cairo, unatoč prgavosti Jurića (potukao se i sa sportskim direktorom, iskazivao nezadovoljstvo prema vlasniku), molio Splićanina da potpiše novi ugovor. No, Jurić je želio nešto više i prvo suočavanje sa zbiljom imao je na kraju ljeta, kada je definitivno shvatio da ga niti jedan klub po njegovoj mjeri ambicija, ne zove. Zato je i zamjerio svom talijanskom agentu Giuseppeu Risou i, činilo se, distancirao se od njega.
Kako se moglo čuti od dobro upućenih stručnjaka na tržištu, Jurić je kao stručnjak jako cijenjen u mnogim klubovima, ali postoji velika ograda prema njegovom ponašanju. Sukobi koje je najzornije demonstrirao u Torinu (svađa i fizički sukob sa sportskim direktorom na parkiralištu hotela), pa sirove retorike na presicama, duševna su hrana za medije 21. stoljeća, ali teret imidžu trenera. Poslodavci jačih sredina, kada dvoje, uvijek uzmu u obzir nečije ponašanje.
Negativna atmosfera
Onda je agent Beppe Riso iznenada otvorio priču u Romi. Ivan Jurić je to odmah i oduševljeno prihvatio, jer Roma je velika “pijazza”, klub s ogromnom navijačkom bazom i velikom glađu za iskorake. Jurić je prihvatio poziv ne razmišljajući puno o rizicima. Roma je bila u kaosu, navijači bijesni na vlasnika, Amerikanca Friedkina, a iskaljivali su se na glavnu direktoricu Linu Souloukou. Ona je bila za rabijantne navijače Rome kriva što je otjeran njihov miljenik, De Rossi, a doveden novi trener. Dok je bila još u Rimu i zaključila ugovor s Jurićem, bila je pod zaštitom policije, a onda je dala otkaz i s obitelji se sklonila u Grčku...
U vrlo negativnoj atmosferi, loše strukturiranom kadru, koji je bio sve samo ne prilagodljiv Jurićevim idejama nogometa, splitski stručnjak imao je više Sizifov nego trenerski smisao. Naposljetku okrenula mu je leđa svlačionica i to je bio brzi krah, nakon samo mjesec i pol dana.
Ulet u rimsku zbilju, koliko god bio privlačan bio je ogroman rizik bez značajnih šansi da se amortizira. No, Ivan Jurić kao da iz toga nije ništa naučio, nego je opet “pokleknuo” pred svojim “snovima”. Odavno je govorio da bi se volio okušati u engleskom nogometu, vjerujući da njegov visoko intenzivan taktički pristup može doći do punog izražaja. Nije se još ohladio od rimske kalvarije, Jurić je je nakon nešto više od mjesec dana prihvatio očajni Southampton. Za manje od sto dana osvojio je četiri od mogućih 42 boda i priskrbio si sve “titule” lošeg, u okruženju gdje je vodstvo i kadar nedoraslo konkurenciji Premiershipa...
Sada djeluje kao da je Ivan Jurić prokockao prilike karijere u velikom (Roma) i klubu najjače lige (Premiershipa, Southampton), iako je zapravo sve bilo iluzija a ne realna prilika. Ne samo zbog očajnih stanja u koja je uletio u ta dva kluba, nego i zbog pogrešne procjene svojih pristupa.
Jurić je vrlo dobar trener, dokazan u jako teškoj natjecateljskoj stvarnosti kakva je Serie A. On čini igrače boljima, mladi napreduju, stvara nove vrijednosti. Vrlo je sličan Gasperiniju, koji je hit trener već duže vrijeme, a koji je oduvijek tvrdio da je Jurić njegov najbolji učenik, odnosno sljedbenik... No, Jurić nije razumio da on nije tip trenera koji može u hodu osoviti na noge posrnule, kadrom definirane timove. Njegov metodologija rada je takva da je igrači u početku teško prihvaćaju, dok ne uvide kako kroz određeno vrijeme napreduju.
Još ima vremena za iskorak
Zato mu je jednostavnije kada to počinje raditi od priprema sezone, s kadrom kojeg je sukreirao i s vremenom u kojem će uspjeti uvjeriti sve, pogotovo iskusnije, da njegov put vodi u napredak. Jurić je dakle trener procesa, a ne ad hoc rješenje koje će odmah poravnati nakrivljene momčadi. To što dođe u “nemilost” starijih igrača ili onih koji u svlačionici nisu baš vični žrtvi i odricanju, nije čudno. Kao što njegova javna komunikacija ne uspijeva prodrijeti na pravi način. Jer prije je u svojim (manjim) klubovima bio nekonvencionalan, često koleričan i s borbenim gardom izjava, a sada je u Romi i u Engleskoj otišao u drugu krajnost.
S 49 godina Jurić ima još i te kako vremena za iskorak. Najbolja stvar od dvije iluzije u sezoni 2024./‘25., je realnost iskustva. Ukoliko to iskoristi u daljnjem radu, kad se najmanje bude nadao, mogao bi doći “taj željeni iskorak”...
Komentari (0)
Komentiraj