U povijesti nogometne Italije, jedne od najjačih nacija na svijetu, piše da su propustili prvi Mundijal (1930.), sljedeći su osvojili naslov. Onda su izostali 1958., da bi se ponovili 60 godina kasnije, preskočivši Rusiju. Na onom iz 1958. izostali su zbog Sjeverne Irske, a 64 godine kasnije moglo bi im se dogoditi da izostanu, opet zbog Sjeverne Irske.

Otočka reprezentacija je jedna od dvije koja je Italijanima nanijela “tugu i sramotu”. Tako naime oni doživljajaju neuspjehe s reprezentacijama koje ne pripadaju njihovoj kategoriji. Sjeverna Irska je tako duplirala muku Azzurrima, zaustavivši ih na 0 u ponedjeljak navečer. Time su pomogli Švicarcima koji su svladavši Bugarsku preskočili Italiju na tablici i žestoko proslavili plasman na Mundijal. Eto, sada u povijesti Azzurra, osim Južne Koreje (izbacila ih s Mundijala 1966. i 2002.) imaju još jednu dvostruku mrlju...

- Ići ćemo u Katar, ne brinite, a možda tamo osvojimo naslov! - kazao je novinarima Roberto Mancini, više kao prkos mučnoj mu situaciju još u Belfastu, nego uvjeren u ono što priča.

Nimalo ugodna situacija

Situacija za Italiju nije nimalo ugodna. Prvaci su Europe postali prije četiri mjeseca na Wembleyu, a od tada se reprezentacija Italije negdje zagubila. Niti je kompletna (ozlijeđeni), nije je ni raspoložena (više igrača izvan forme), a primjetno je samodopadna (površna u pristupu). Izbornikova ljutnja nakon što se propustilo u rujnu pobjediti slabe Bugare (remi) te Švicarce (propušteni kazneni udarci Jorginha), u Belfastu je prerasla u bijes. U 46 utakmica pod njegovim vodstvom u tri i pol godine, samo četiri su do ove večeri odrađene bez postignutog gola. Nemoć koja se vidjela protiv Iraca samo je potvrdila ono što je bilo vidljivo od rujna - tabor reprezentacije se potpuno opustio nakon mjeseci slavlja, evociranja sjećanja na svježi Euro doseg, obilaženja prijema i dobivanja državnih, regionalnih i lokalnih počasnih znamenja.

Netko bi kazao da su se Italijani opustili kao i Hrvati nakon srebra u Moskvi, ali jest činjenica da svaka nogometna stvarnost koja poluči neočekivano veliki rezultat, nakon toga treba vrijeme oporavka. Zahtjevi ostaju veliki, ali više nema istog poleta i motivacije...

Italija, to je njen ključni problem, je pomislila da je naslov prvaka Europe dokaz njene dugoročnije visoke vrijednosti. Ono što okruženje Azzurra nije procesuiralo to je istina koju su naglasili i neki objektivni analitičari na Apeninima. Naslov je osvojen uz kolektivni pristup, veliki polet, dozu poklapanja detalja te sreće. Italija na Euru bila je top forma grupe igrača među kojima ima nekoliko sjajnih individualaca. To su vratar Donnarumma, tandem Bonucci-Chiellini te specifični lider igre Jorginho. Kada su svi u top formi, uz puni doprinos niza odličnih igrača kao što su primjerice Verratti, Insigne, Chiesa i drugi, sa maksimalnim momčadskim pristupom i 100% borbenošću, onda se može dogoditi turnirski boom. No, ako izostane jedan faktor tog talijanskog bljeska, onda se dogodi da se više ne može pobijediti ni slabiju Bugarsku, niti u dvije utakmice izvrsnu, ali ipak bitno oslabljenu Švicarsku. Sve se okrenulo europskim prvacima, pa je tako Jorginho, sigurni realizator kaznenih udaraca odjednom promašio dva protiv Švicaraca te praktično usmjerio Azzurre u nikad teže dodatne kvalifikacije.

Druga krajnost

Taj neuspjeh, koji po običaju u talijanskim okvirima poprima katastrofične odjeke (Titanik), opet je izbacio na površinu teme o nedostatku klasnih igrača, koji će riješiti utakmicu i onda kada momčadi ne ide, ili devetke koja će realizirati i polušansu kada je najpotrebnije. Sve dakako sada izgleda negativno, a mediji su između redaka jako zamjerili igru Federicu Chiesi. Jedan od slavljenih Azzurra s Eura igra konfuzno. Njegov veliki trud ovaj put nije praćen uspješnošću nelogičnih mu individualnih akcija. Netko je napisao, aludirajući i na dosege njegova oca Enrica, odnosno one koji su forsirali tezu da će “mali” biti viša klasa...

- Ima večeri kada se pokazuje ono što jesi, i istovremeno ono što nikad nećeš biti...

Kad se gubi stvari u nogometu idu tako. Teren ima kratko pamćenje. Ono što je bilo prije četiri mjeseca je prošlost, sadašnjost je muka koja će trajati najmanje do ožujka, kada se igra play off 12 momčadi u tri grupe po 4. Italija je nositelj, ali što to znači kada u grupi može biti i drugi nositelj koji čeka u finalu. Strahuje se da na putu za Katar može biti realno protivnik Ronaldov Portugal ili Ibrahimovićeva Švedska. Ona koja je je prije 4 godina zaustavila Azzurre u play offu za Rusiju...

Do tada će se, tješe se navijači, oporaviti svi važni igrači, pogotovo Spinazzola kojeg dugo nema zbog operacije ahilove tetive. Sigurno će forma biti bolja. Sigurno? Vidjet će se, play off u trećem mjesecu je nešto sasvim novo za ritmove svih u Europi. I to s jednim dvobojem, a ne doma-gostovanje. Polufinale 24./25., finale 28./29.ožujka, prva u kući kod nositelja, druga kako ždrijeb odluči.

Načet ego Mancinija

Roberto Mancini, još jakog kredibiliteta nakon fantastičnog posla protekli tri godine i naslov prvaka Europe, imat će jako tešku zimu. Njegov ego je načet, uvijek je teško trpio dubioze na svoj račun, kad je igrao i kad je trener. No, ne mogu samo igrači, koji su ispuhani i bez svježine, biti glavni krivci za neuspjeh u prilično jednostavnoj grupi i natjecateljskoj situaciji. I on ima svoje odgovornosti, jer tako mora biti. Trener je prvi na udaru jer on je poslao momčad bez devetke, kao što je to znao raditi u “slavljenim” utakmicama, ali ovaj put nema rezultata.

I kriv je, kažu analitičari, što je sukladno problemima u igri od rujna, malo toga učinio da se izbjegne nemoć, čija je kulminacija bila u Belfastu. Kao da je i Mancini vjerovao da će se stvari ipak dogoditi po logici, rejtingu i da nije moguće da se dogodi baš ono što se dogodilo. Od zvijezda do trnja u 4 mjeseca...