Jure Miskovic / CROPIX / CROPIX
SJEĆANJA NA BOLNA VREMENA

KAKO JE VRATAR KNINSKE DINARE POBJEGAO PRED SRPSKOM AGRESIJOM 'Četnici su mi uništili sve'

Piše: Bernard PalekaObjavljeno: 06. kolovoz 2016. 01:28

Svibanj 1991. Kninska noć, veoma mračna, neizvjesna za malobrojne Hrvate i nesrbe, noć puna zebnje... U obiteljskoj kući Nike Matkovića, legendarnoga vratara Dinare dugo vremena, potom do 1989. uspješnoga trenera klupske škole nogometa, tišina. Duboka tišina... Odjednom, lagani “kuc-kuc” na škurama, toliko tiho da ga je ljudsko uho jedva i zamijetilo.

- Kuckao je Željko Sanković, moj kum, višegodišnji prijatelj, suigrač... Riječ-dvije što ih je izgovorio značile su samo jedno, spakiraj najnužnije i vodi obitelj iz okružja u kojemu caruje pobješnjelo velikosrpstvo - govori Niko Matković.

Noć sa 20. na 21. svibnja za njegovu obitelj, obitelj koja se s pravom smatrala kninskom jer se s Hvara u taj grad još za Austro-Ugarske doselio Nikin djed, uspješni trgovac, bila je nadasve mučna. Odlazak pod noćnim nebom, provlačenje među pijanim četničkim stražama i krvožednim velikosrbima prema sigurnosti, prema Zadru.

- U Zadar smo stigli 21. svibnja 1991.


Hrvatski kvartet

Željko Sanković, već dugo godina trener i nogometni savjetnik na Islandu, riskirao je svoj život. Najboljem je prijatelju, suigraču iz Dinare i kumu dojavio da se makne, zajedno s obitelji, u zadnjem trenutku.

- To je ljudski postupak koji valja cijeniti. Hrvatu nije bilo jednostavno u Kninu još i ranije, pa sam se ja s Dinarom, svojom velikom ljubavi, prisilno rastao još 1989. jer mi je bilo nemoguće raditi u ozračju bujajućega velikosrpstva. Samo četiri godine prije toga zajedno sam sa Željkom utemeljio klupsku nogometnu školu sa 250 polaznika, a prije toga zaključio višedesetljetnu vratarsku karijeru. Te 1989. nisam više mogao i maknuo sam se iz kluba, iz javnoga prostora uopće. Obitelj je nastojala ostati što duže, ali kad je tu noć Željko osobno došao reći da idemo, sve nam je bilo jasno.

Obitelj Matković, poput ostalih hrvatskih obitelji, tih je dana i noći 1991. u svakom trenutku mogla postati (još jedna) žrtva koljačkoga noža. Četnici su odavno pomahnitali...

- Skrasili smo se u Zadru. Pero Polak isto je otišao, Frane Barbić također, kao i Bruno Rašić. Mi smo činili hrvatski kvartet u Dinari. Na žalost, Barbić je umro prilično mlad, u 45. godini.

Pod imenom Dinara i dalje su igrali četnici poslije 1991. u nekakvoj svojoj krajiškoj ligi u navodnoj državi...

- Građanski Knin umro je i prije, puno prije. A zamislite, godine 1913. kad je Dinara utemeljena, od 11 igrača u početnoj postavi samo jedan nije bio Hrvat, što samo po sebi govori o drastičnim mijenama u strukturi kninskoga stanovništva. O tome zorno svjedoči fotografija što sam je spasio 7. ili 8. kolovoza 1995. kad sam došao u Knin. Prvo što sam napravio bilo je da odem na igralište i vidim u kakvom je stanju infrastruktura i što je preostalo. Nažalost, malo je toga spašeno, sve što su mogli četnici su devastirali.

Od dolaska u Zadar Niko se ponovno uhvatio lopte. Naravno, bio je i u postrojbama HV-a.

- Utemeljena je Kninska bojna i jedan njezin dio djelovao je uglavnom u zadarskom zaleđu, tu sam bio i ja. Očekivali smo da ćemo biti na neki način uključeni u završne operacije oslobađanja Knina, ali to se nije ostvarilo, mi smo dobivali druge zadaće. Pohitao sam u Knin čim sam mogao, 7. ili 8. kolovoza, ne mogu se točno sjetiti, ali svejedno, meni je bilo bitno ući u Knin, obići igralište, rodnu kuću, grad...


Zadar, 030816.
Voditelj nogometne skole Zara, trener Nikola Matkovic, koji posjeduje trenersku UEFA A diplomu.
Na fotografiji: preslikana fotografija iz ratnih dana na kojoj je Matkovic.
Foto: privatna arhiva
privatna arhiva/CROPIX / CROPIX

Zbog lopte odbio čin

Zatekao je žalosnu situaciju...

- Kuća što ju je još djed sagradio bila je devastirana u vrijeme tzv. Krajine, a ostalo... Kratko sam se zadržao, susretao sugrađane Hrvate koji su sa svih strana dolazili da bi vidjeli svoje domove, potom sam se vratio u Zadar.

Lopta je, kaže Niko, kriva što nije ostao u HV-u kao profesionalni vojnik.

- Zvao me zapovjednik Kninske satnije Gojević, nudili su mi čin satnika, ali meni je lopta bila primarna.Nisam tek tako mogao otići iz nogometa.

Egzistencija je jedno vrijeme počivala na upravljanju vozilom pauk-službe, potom se Niko posve okrenuo nogometu. Dosta je radio u NK Zadar, nešto u NK Arbanasi, u još nekim klubovima, a otisnuo se i do dalekoga Islanda.

- Zvao me kum Željko, on je u danom trenu napustio Knin, i bio sam pola godine. Nije tamo život jednostavan, vratio sam se doma.


Veličanstveni dan

U Knin odlazi povremeno, Zadar je odavno toplo gnijezdo.

- Nedavno je kumu Željku umrla majka, bio je pokop. Svrati i on, rijetko... Knin se promijenio, život nosi svoje.

Od 1995. svaki 5. kolovoza u Niki uzburka emocije...

- Mnogi je život časno položen za hrvatsku slobodu, mnogi je hrvatski ratnik ranjen... Nije bilo jednostavno. Ponosan sam na sve hrvatske borce, na sve koji su dali za slobodu što su mogli, na sve koji su teško patili. Taj 5. kolovoza 1995. veličanstven je dan, dan kad je oslobođen Knin...

Komadiće svog života, svojih kninskih uspomena, Niko je sačuvao i spremio u neki svoj pretinac. Fotografija iz 1913. što ju je sačuvao i što je četnici igrom slučaja nisu uništili, govori o izvorištu Dinare, kluba koji je Nikina mladost.

- Sjećanja ostaju, a život ide...

Lopta, opet je ona u prvom planu. Niko ustrajno radi s vratarima u NK Zadru i u svojoj udruzi Zara.

- Lopta je moj život. I ostat će...

Linker
25. studeni 2024 04:05