Srdjan Vrancic / CROPIX / CROPIX
KUTIJA ŠIBICA

KULT KOJI TRAJE DOŠAO JE DO VRUĆE ZAVRŠNICE, ALI NEMA IGRAČA KAO ON Nekada je žario i palio Kutijom, a danas se bori s teškom bolesti

Piše: Anton SamovojskaObjavljeno: 26. prosinac 2016. 09:32

Kutija šibica kult je koji traje. Popularno natjecanje naših najboljih haklera stiglo je do vruće završnice. Zanimljivih je utakmica podosta, ali nešto smeta: previše je čvrstoće, previše je nervoze, taktike, gužve i iskrica, a, nažalost, premalo je finoće i, začudo, premalo je golova. Jasno je i zašto nema golova. Nogomet (i veliki i mali) igraju svi, a najčešće zabija - jedan. Nažalost, tih čudesnih igrača - golgetera koji se takvima rađaju i koji svojim momčadima olakšavaju put do pobjede - ne vidimo. Takvih danas više nema.

Mićo Vujanić (67) bio je taj.

Vujanić je u Zagrebu u 70-im i 80-im godinama XX. stoljeća bio poznat kao kralj malonogometnih strijelaca. No Vujanić je bio i vrlo nadaren igrač velikoga nogometa. Bio je junior, imao je samo 17 godina kad je zaigrao za prvu momčad Elektrostroja (kasnije Končar). Bio je odličan. Gledali smo u to doba mladoga Miću na igralištu uz Fallerovo šetalište.

Osjećao je igru, nezustavljivo ulazio u kazneni prostor i nizao pogotke. S 18 godina igrao je za reprezentaciju Zagrebačke zone (treća stuba natjecateljske piramide u negdašnjoj Jugoslaviji), a s 20 je otišao u tada vrlo jak Rudeš. Vujanić je 1971, 1972. i 1973. bio standardni član prve postave amaterske reprezentacije Zagreba. Igrao je s Cerinom, Tukšom, Barišićem..., sve budućim igračima Dinama. Vujanića su uočili i pratili banjolučki Borac, ljubljanska Olimpija, Zagreb i Dinamo; činilo se da su pred njim lijepi prvoligaški dani.

Pratio ga i Beara

Za Vujanića je osobito bila zagrizla Rijeka. Pratili su ga Marcel Žigante i Vladimir Beara i bili su vrlo zadovoljni, pa je u ljeto 1972. stigla vijest: Vujanić ide na Kantridu. No kad je stigao dan potpisa, u akciju su krenuli rudeški prijatelji, kumovi, rođaci... Nagovaranju nije bilo kraja: “Ma što ćeš u Rijeci, ostani s prijateljima...” Družba je na kraju završila u Klenovici, gdje je uz kucanje čaša bila zapečaćena odluka: Vujanić ostaje u Rudešu.

No 1973. napustio je Rudeš; s jakim povodom otišao je u Lokomotivu.

- U ljeto 1973. zvao me Lugano i ja sam se prvi put u karijeri odlučio dobro pripremiti. Pa sam potpisao za Lokomotivu. Dotad nisam prošao niti jedne pripreme, tek sam u 24. pošao na prve ozbiljne pripreme! Bila je to nemoguća misija, organizam nije izdržao torturu na kakvu nisam navikao i dobio sam žuticu! U hipu je propala Švicarska, u trenu su propale posljednje ideje o ozbiljnom nogometu. Problema s “fizikom” imao sam i ranije. Kad bi se primicalo ljeto, kad bi se temperatura počela uzdizati, ja nisam mogao trčati. Sjećat ću se dovijeka jedne opaske osobitoga novinara Zvonimira Magdića. Amigo je u SN-u napisao: “Jučer je bilo plus 30. Ništa od Miće Vujanića.” Nisam mogao. Tijelo nije dopuštalo. Igrao sam hodajući nogomet - govorio nam je Vujanić.

Mićo nije trčao, no zabijao je i hodajući. Kad se u jesen 1975. vratio na igralište, ponovo je zaigrao za Elektrostroj - i bio prvi strijelac jesenskoga dijela prvenstva. Posljednja Mićina velikonogometna postajao bila je zaprešićka Jugokeramika (današnji Inter).

- Ponudili su mi lijep posao u centru Zagreba. Bolje nisam mogao ni sanjati.

Vujaniću je ostao mali nogomet.

Kad se u Zagrebu spomene Mićo Vujanić, prva je sljedeća rečenica: “Nikada nitko na malome igralištu nije bio bolji, spretniji i točniji na drugoj vratnici.” On se toliko hitro kretao od vratnice do vratnice da su ga suparnici znali pitati: “Pa zar ste dvojica?!” Priča o “kralju druge vratnice” toliko se učvrstila da bi se moglo zaključiti da on nije znao ništa drugo. No Vujanić je znao sve. On je sastavljao i vodio momčad te određivao taktiku. Bio je nedodirljivi lider i zabijao je i zabijao. Odasvud. I s druge vratnice, i s centra, i sa svoje polovice. Kad smo 1984. zajedno igrali za Grahorovu u srazu s jakim Rudešanima (Hruška, Kurbaša, Knežević...), matirao je rudeškoga vratara lobom s našega peterca! Pljesak koji je u Dvorani II Doma sportova popratio Vujanićevo remek-djelo potrajao je pet minuta.

Kako bi si olakšao napadačke posle, Mićo nije volio pomagati obrani. Kad se neki igrač usudio prigovoriti, on bi britko otpovrgnuo: “Ako se ne možete obraniti u igri četiri na pet, odmah odite doma.”

Vujanić je u malom nogometu osvojio sve najveće što se moglo osvojiti. Bio je prvi u Kutiji 1971. s Končarom, a prvi je bio i 1977. s fenomenalnim Keracommerceom. Triput je s Kerom bio prvak Zagreba na legendarnome Keglbajsu, osvajao je Karlovac, Split, Samobor, Ljubljanu..., a 1984. s Grahorovom, u koju je stigao nakon gašenja Kere, bio je i prvak Jugoslavije.

Ljubomorni Pitagora

Vujanićev Keracommerce (Vrhovec, M. Vušak, Gričar, Kalečak, Eskulić, Bratec, Frankol, Narsete, Šafarić, Vujanić) bio je čudesna momčad. Kera je igrala brzo, najvećma otprve, stalno je stvarala trokut. Kerina geometrija igre bila je toliko jaka i toliko precizna u izvedbi da bi na nju ljubomoran bio i Pitagora.

Kera je bila nemoguće jaka. Bili smo s Kerom 1981. na turniru u Ljubljani. U prvoj utakmici svladali smo prvaka Ljubljane 9:0, u drugoj smo pobijedili Pink Panther 10:1, a u trećoj i odlučujućoj nadjačali smo Zvijezde Ljubljane, koje je predvodio briljantni slovenski nogometaš Branko Oblak. Koji je netom završio karijeru u Bayernu. Kad smo 2011, u povodu 100. obljetnice osnutka Hajduka, radili intervju s Oblakom, taj se veliki nogometaš sjećao svega što s dogodlio 30 godina ranije. Pa je zapitao: “Molim vas, biste li mi kazali tko su bili ti ljudi, gdje su igrali, što su postigli?” Kad smo odgovorili, Oblak je samo zapitao: “Ma, je li moguće da nitko od tih igrača nije bio prvoligaški nogometaš?!”

Često smo igrali s Vujanićem, pa smo vjerodostojni svjedok čudesnome strijelcu iz zagrebačkoga Voltina naselja. Od brojnih Vujanićevih briljancija spomenut ćemo samo jednu koja savršeno govori kakav je on bio igrač.

Bila je 1983, Mićo je imao 34 godine. U Varaždinu je momčad zagrebačkih novinara igrala s reprezentacijom varaždinskih i čakovečkih kolega, a potom je slijedio šlager večeri: ogled reprezentacije Varaždina i Grahorove. Dobri stari varaždinski Gabrik bio je pun do vrha, dvorana je bila toliko puna da u nju više nije mogla stati ni šibica. Mićo je u to doba bio vrijedan vanjski suradnik SN-a, pa je igrao za novinare i veliki i mali nogomet. Zagrebački novinari pobijedili su 3:0; sva tri pogotka zabio je Vujanić. Nakon što je odigrao za novinare, Mićo je sjeo na klupu Grahorove. Malo je sjedio, pa je ušao. A kad je ušao, do temelja je razorio odlične varaždinske haklere.

Grahorova je pobijedila 3:0, a sva tri pogotka opet je postigao Vujanić! Treći je gol bio poseban. Nakon 2:0 prišao mi je kazao: “Molim te, nemoj mi više dodavati loptu po podu. Sada kada sve prođeš po desnoj strani gurni mi poluvisoku.” Rečeno - učinjeno. Prema Mići je s boka ubrzo poletjela poluvisoka lopta, a on se bacio u zrak, izravnao s parketom i poluvolejem iz bajke smjestio loptu pod gredu. U Gabriku je zavladao delirij.

Dvije utakmice, dva puta po tri. Sve Vujanić. Nakon igre šalili smo se da baš i nije imao neki dan, zabio je samo šest.

Ukleta zgradurina

Temeljni je Vujanićev naputak svim napadačima sljedeći:

- Ja nikad nisam pucao, ja sam uvijek gađao. Moje lopte nisu bile “bombe”, ja sam se trudio loptu smjestiti pokraj vratarove noge. I uspijevao sam. Govorili su: “Ah, jedva je ušla.” No ušla je. Ulazila je i Gerdu Mulleru. Jedva, no “jedva do jedva” Muller je skupio više od tisuću pogodaka u službenim utakmicama! Napadači, gađajte!

Mićo Vujanić bio je, jest i zauvijek će biti moj heroj. Žutica koja je uništila njegovu nadu o većoj nogometnoj karijeri nije ništa u usporedbi s mukom koja je obilježila kasnije godine njegova života. Prošao je tragediju, hodao je stazom najvećega užasa, doživio najveću tugu, no unatoč tomu nije izgubio ni gram životnoga optimizma.

Godine 1997. saznali smo crnu vijest: Mićo ima sarkom (rak mekih tkiva). Bio je na operaciji. Nakon koje je igrao i nogomet i tenis. No opaka se bolest vratila i 1999. uslijedila je nova operacija, da bi 2002. uslijedila amputacija desne noge. Kad smo stigli Mići u posjet u bolnicu Rebro, rasplakali smo se nad činjenicom da više nema noge koja je zabila tisuće pogodaka. A Mićo nas je tješio. No to nije bio kraj. Godine 2004. Vujanić je morao u Austriju na novu operaciju; kirurzi su morali ući u kuk kako bi eliminirali nezvanoga gosta. Iz svih je muka Mićo izišao kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je operirao čir na želucu. Uspio je jer je njegova glava za pet. Kad smo ga god pitali kako je, odgovor je uvijek bio isti: “Dobro sam.” Nikad tuge, nikad plača, nikad zdvajanja nad vlastitom sudbom.

Često smo se pitali je li za Mićin hod po trnju kriva ukleta zgradurina u Voltinu naselju u kojoj je nekoć stanovao? Možda jest. Rak je u stanu Vujanićevih odnio pudlicu, sarkom je pogodio Miću, a najopakija je bolest 2002. zadesila i suprugu Miru, prekrasnu ženu, koja je godinama bila čvrsti stub obitelji Vujanić. Nažalost, otišla je i Mira, a ostao je Mićo - jak, čvrst, kao da da nije ništa.

- Sve je u glavi, u volji, u prijateljima koji te nisu napustili - govori Mićo.

Mićo Kutiju ne propušta; gleda gotovo sve. No on pozorno prati i veliki nogomet. On je enciklopedist, zna nevjerojatno mnogo. On, sto posto smo sigurni, ima više podatka o kadetima i juniorima no najbolji hrvatski skaut.

Linker
25. studeni 2024 17:36