Ne može Dinamu itko išta zamjeriti. Bila je to senzacionalna europska sezona, iznad svih očekivanja. Pogotovo u ovoj turbulentnoj godini, nakon svega što se događalo u životnoj svakodnevici, posebno nakon svega što se zbivalo u Maksimiru na svim razinama.

Eto, u petak je bilo točno godinu dana od odlaska Nenada Bjelice iz Dinama, igrači nisu željeli potpisati smanjenje ugovora, bili su u kućama i nisu trenirali zbog “lockdowna”. Zagreb je izranjao iz sna s traumama od potresa, Maksimir je postao još ruševniji, kao da je odjednom nestala sva ona čarolija koja je krasila Dinamo prethodne dvije godine. Da je tada netko rekao da će, eto, godinu dana kasnije Dinamo napraviti novi europski iskorak, novi povijesni rezultat, da će na toj oronuloj maksimirskoj “grdosiji” pasti Tottenham i da će Modri sve do sredine travnja biti u europskoj konkurenciji, tako blizu polufinala Europske lige, svijet bi ga smatrao ludim. S obzirom na sve te okolnosti, ovaj Dinamov pothvat zaslužuje “kapu dolje”.

No, sve ovacije i komplimenti ne znače da Dinamo treba zaspati na lovorikama, uživati u tapšanju po ramenima i svakodnevno vrtjeti slike Oršićevih golova ili Livakovićevih obrambenih bravura. Imamo puno iskustava kako život na staroj slavi brzo okrene kola nizbrdo, Dinamo se čim je sletio iz Villarreala morao okrenuti realnosti, onome što ga čeka idućih tjedana i mjeseci. Prije svega, u nedjelju u Maksimir stiže Istra. Borba za trofeje neizvjesnija je nego ikad, a tek sad, zapravo, Dinamo ulazi u najveći žrvanj gustog rasporeda. Nakon Istre, veliki dvoboj u Osijeku, pa onda veliki derbi s Hajdukom u Maksimiru, polufinale Kupa...

Do kraja sezone utakmice svaka tri dana, ukupno njih 10 ili 11 (ovisno o ishodu polufinalnog sraza s Goricom u Kupu) u manje od 40 dana. Nikad zahtjevniji HNL, Osijek puše za vratom i nada se da će biti svježiji, odmorniji i rasterećeniji u tom obračunu, bez obzira što je Dinamova veća kvaliteta i širina još uvijek neupitna. Modri će morati biti ozbiljni i na visokoj razini da bi spriječili detronizaciju.

BORIS KOVACEV/CROPIX

A uskoro će se u Dinamu susresti i s pitanjem - kako dalje? Bez obzira što iz kluba tvrde kako nitko nije na prodaju i kako, uđe li u Ligu prvaka, Dinamo i nema potrebe nikoga prodavati, nogometni zakoni, jednostavno, imaju drugačiju logiku. Nakon ovakvih uspjeha, vrlo često dolazi do transfera i odlazaka najboljih igrača. Pogotovo nakon što su u Dinamu tri ili više godina igrali na visokoj razini i osvojili i napravili praktički sve što su mogli. To i ne mora biti pitanje želi li ih i mora li ih Dinamo prodati, radi se o tome da Livaković, Petković, Oršić, Ademi, Majer..., možda žele nove izazove i da bi ovoga ljeta mogao biti idealan tajming za odlazak.

Primjerice, Ajax, koji je osjetno bogatiji i veći klub od Dinama u europskim okvirima, nije nakon polufinala Lige prvaka dugoročno mogao zadržati najbolje igrače, a još je možda i bolji primjer belgijskog Anderlechta. Taj je slavni klub u sezoni 2016./17. napravio isto što i sad Dinamo, stigao do četvrtfinala Europske lige, držao na konopcima Manchester United, ispao tek u produžecima. Nakon te sezone Anderlecht je u Europi upisao tek jednu pobjedu, tri remija i osam poraza, a zadnje dvije godine nije niti igrao na kontinentalnoj sceni. Najbolji igrači su, također, napustili klub, transferi su bili neizbježni jer to je nogometna logika.

Ne treba sijati defetizam i reći da je ovo Dinamov vrhunac i da ova momčad u Europi više ne može puno ponuditi i da Dinamo opet dugo, dugo neće biti tako blizu najvećima, ali to je misao koja se nameće sama po sebi. Može li Dinamo od ljeta opet imati europsku, respektabilnu momčad, može li na temeljima ovoga uspjeha stvoriti još veći rezultatski iskorak? Izazov, svakako jedan od većih. Opet, kakva je perspektiva bila prije točno godinu dana, tko je mogao ovo očekivati...