Puno je zanimljivih nogometnih priča koje ostaju neispričane pored silnih stereotipnih koje dobivaju nelogičan odjek. Jedna od takvih je i priča Marka Ristovskog, 32-godišnjeg španera iz Zagreba, odraslog u Jaski, koji je sazrijevao u najjačem Vinogradaru, potom iskorake tražio kroz Rudeš i HAŠK. Ristovski je već sa 16 godina igrao u prvoj momčadi drugoligaškog Vinogradara. Imao je neke opcije Hrvatskog dragovoljca i Lokomotive, imao je eru u Rudešu, pa kada je izostao željeni prvoligaški iskorak (poziv), kojeg se logično očekuje temeljem talenta, vratio se u Rubinićev Vinogradar. Osvojio je kao kapetan momčadi dva prva mjesta u trećoj ligi, bez iskoraka kluba u viši rang i onda...

Trebao mi je odmak

- I onda sam u jednom trenu praktično odlučio prestati igrati! - priča nam danas Ristovski, koji je ovih dana zaključio svoju vrlo uspješnu epizodu u Marsoniji, a o kojoj ćemo kasnije.

Naime, odluka da se stane tako je rašireno promišljanje mnogih igrača u nižim razredima jer su im zatvoreni i logični putovi “prema gore”.

- Bio je to trenutak razočaranosti, slabosti, zbog koje mi je smislenije djelovalo da s današnjom suprugom Tinom, a tada djevojkom, radim u njenoj marketinškoj agenciji. Puno sam se toga čudnoga nagledao u našim nogometnim zbiljama i osjetio sam želju za odmakom jer mi pričinjava teret.

Niste se tada potpuno odmaknuli od nogometa?

- Nisam, to je praktično nemoguće jer ga volim, strast je to. Na poziv Ivana Kepčije uključio sam se u Dinamovu otvorenu školu nogometa. Upisao sam i Akademiju za trenere. Onda me te zime 2018. godine nazvao Ilija Lončarević, koji je došao u HAŠK. Uvjeravao me da se trebam vratiti nogometu, da sam premlad da prestanem i neka im dođem pomoći. Prihvatio sam, ali onda mi se ubrzo dogodila teška ozljeda, stradao mi je križni ligament.

Znači, sve je išlo u pravcu da se ipak povučete?

- Ah ne, dogodilo se baš suprotno. Povratak mi je pokazao koliko volim nogomet i, što je najvažnije, bio sam jako motiviran da se što prije oporavim. Zbilja sam odlično radio i već u listopadu se vratio u pogon, ali su me u HAŠK-u uvjerili da je ipak mudrije odraditi još dva mjeseca rehabilitacije. I bili su u pravu jer kad sam se vratio u drugom dijelu bio sam potpuno fit i niti jednom više nisam osjetio probleme s koljenom.

Gledajući iz današnjeg kuta, s 32 godine, sukladno tehničkom talentu koji vas krasi, ali i motorici, djeluje malo čudno da niste dočekali prvoligaški poziv?

- Iskreno, očekivao sam priliku, ali nisam je dočekao. Siguran sam da sam mogao igrati u toj konkurenciji. Dok sam bio u Rudešu bio je to najstabilniji dio karijere i zbilja sam mislio da će mi se dogoditi iskorak u prvu ligu. Ali, eto, nije...

Iskoristili ste svoje druge vrline, životno važnije?

- Da, posvetio sam se obrazovanju, što toplo preporučujem svim mladim igračima. U Hrvatskoj je jako teško iskoračiti, sužavaju se protoci prema gornjim razredima kvalitete. Ukoliko se ne uspije iskoračiti, uvijek ostaje drugi put. Upisao sam i diplomirao krizni menadžment. Kad sam to završio, nastavio sam s obrazovanjem na Aspiri u Splitu, gdje sam diplomirao sportski menadžment. Uza sve to, sad kad imam B licencu trenera, planiram ići i na A licencu.

Nogometno ste ipak još aktivan. U odličnom proljeću Marsonije bili ste jedan od ključnih igrača u iskoraku prema Drugoj NL?

- U Marsoniju sam došao praktično slučajno zimus. Igrao sam jesenas u Italiji u četvrom razredu i onda sam temeljem dobrih igara dobio poziv iz profesionalnog kluba C lige u Calabriji. Htio sam otići, ali predsjednik u dotadašnjem klubu, Neretu, iako više nije plaćao igrače pa ih je dosta otišlo, tražio je odštetu. Bilo je napetosti, a kad sam posljednjeg dana prijelaznog roka ipak trebao otići u Calabriju neki administrativni problem je onemogućio da potpišem. I tako sam se vratio u Zagreb i dobio poziv iz Marsonije. Bilo mi je izvanredno u Slavonskom Brodu, odlična ekipa i zbilja dobri momci. U proljeće smo imali najbolje rezultate u ligi i osigurali majstoricu za jedinstvenu treću ligu. U Italiji 16, u Brodu 17 utakmica, zbilja sam guštao u nogometu. I samo sam si potvrdio da najljepša stvar jest upravo to - igrati nogomet. Zato, dok god fizički budem mogao i dok me drži motiv, igrat ću!

Vratit ću se u Marsoniju

Zašto niste ostali u Marsoniji, tamo vas navijači vole?

- Istina je da su me maksimalno podržavali, bilo je i opcija ostanka. No, naposljetku sam prelomio da ću razmotriti više ponuda koje mi stižu iz Italije, a imam pozive i iz BiH, domaćih klubova treće lige. Realno, kad bih dobio poziv nekog drugoligaša, onda bih ostao u HR, u suprotnom vjerojatno ću u Italiju. Osjećam se odlično, nikad zrelije. Dobio sam sina Armanda, u kolovozu će mu biti dvije godine, i sve me to uz suprugu Tinu maksimalno opustilo. Maksimalno sam fokusiran i spreman za svaki nogometni izazov - kazao je Ristovski i za kraj dodao:

- Ono što je moja želja do kraja karijere, ako bude šansa, to je da odigram još jednu sezonu u Marsoniji pred njenim sjajnim navijačima!