'Novinari su me ubijali'

Hrvatski nogometaš Dejan Lovren (24) vrlo je brzo postao jedan od miljenika navijača Southamptona, piše novi broj klupskog magazina.

Ljubav je, međutim, obostrana, a Lovrena su navijači oduševili već u prvom kolu Premierlige, u gostujućoj pobjedi protiv West Bromwicha (1-0).

- Ovi su navijači drugačiji od svih koje sam dosad upoznao. Nisam ih očekivao toliko na gostovanju kod West Broma. Dirnuli su me i zbog njih sam poželio dati najbolje od sebe. Bilo je to dugačko putovanje za njih i ako su se odlučili na taj korak, ja ću ih slijediti. Dobro je održavati odnose s navijačima jer kad dođu loši dani, netko će stati iza tebe. Stvari nisu uvijek savršene. Nastojat ću biti najbolji cijelo vrijeme, ali to nije uvijek moguće. Najvažnija stvar u moja prva tri mjeseca ovdje je da sam dobro prihvaćen u klubu i to me čini sretnim. Volim biti u kontaktu s navijačima, želim im pokazati i svoj uobičajeni život jer sam normalna osoba, poput njih. Prije no što sam postao nogometaš, bio sam navijač - objasnio je Lovren koji čest komunicira s navijačima putem društvenih mreža.

Opisao je nakon toga hrvatski branič i djetinjstvo koje mu je uvelike odredio bijeg od rata iz rodne Zenice u München.

- Preselili smo se radi moje sigurnosti. U Münchenu smo proveli sedam godina, tako da sam zapravo imao lijepo djetinjstvo. Bio sam sretan u Njemačkoj, ali jednog su nam dana rekli da se moramo iseliti jer nismo imali ispravne dokumente. Bilo mi je teško jer tada nisam pričao dobro hrvatski jezik, no preselili smo se u mali grad Karlovac, 50-ak kilometara udaljen od Zagreba. Ponovni početak je bio težak - nova škola, novi prijatelji. Mama je radila za minimalac, a tata nije mogao naći posao. Jedna je zima bila strašna i pamtit ću je cijeli život, ali zajedno smo uspjeli.

Nogomet je počeo trenirati još u Njemačkoj.

- Počeo sam sa sedam godina i nisam razmišljao o tome da ću postati netko, bila mi je to samo igra. No, oko 13. ili 14. godine sam shvatio da sam dobar i da bih mogao poduzeti nešto. Točnije razmišljao sam: ako ne budem igrao nogomet, što ću raditi? Nisam volio školu, tako da mi je nogomet bio sudbina. Nisam imao izbora.

Kao 14-godišnjaka ga je primijetio Dinamo i odveo ga u svoju nogometnu školu.

- Svaki sam dan putovao 100 kilometara jer mi je preostala još jedna godina škole u Karlovcu. Nakon toga sam bio praktički sam u Zagrebu, u maloj sobi u internatu s još petoricom klinaca. Sa 16 godina sam počeo trenirati s prvom momčadi Dinama, bilo je čudesno. Sa 17 sam otišao na posudbu u Inter iz Zaprešića i nakon dvije godine sam bio spreman za Dinamo.

U siječnju 2010. je prešao u Lyon…

- Bio sam stvarno sretan. Iako sam imao samo 20 godina, bilo je pravo vrijeme za odlazak. U prvih šest mjeseci mi je bilo teško jer sam malo igrao, a nisam znao ni jezik. Novinari su me ubijali, pitali su zašto je klub potrošio milijune na igrača bez iskustva. Zamislite da imate 20 godina i čitate takve stvari: počnete misliti da je to istina. Srećom, imao sam prave ljude uz sebe i nakon godinu dana stvari su postale puno bolje. Kritike su utihnule, ali i dalje sam se morao dokazivati. Dao sam najbolje od sebe i mislim da su to bile dobre tri i pol godine u Lyonu. No, na kraju su opet počele kritike i zato mislim da je Southampton došao u pravom trenutku. Kad si nesretan, lako se ozlijediš. Govorili su ''hvala Bogu što Dejan dolazi''. Bilo mi je to grozno slušati, ali to je život, nije se samo meni to dogodilo. Sada sam jači i stvarno sam sretan.