‘Sinovi‘ su uradak kojim je obilježeno 25 godina od veličanstvenog uspjeha i vrijedan je čitateljeve pozornosti

Davor Šuker je mrvicu iza Luke Modrića i isto toliko ispred Stjepana Bobeka, teška srca, ali iskreno Miroslav Rede za potrebe knjige "Sinovi" kroji vrh ljestvice najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti. Čini to tako da vremeplov pokreće debelo u 21. stoljeću prije nego što polako krene u rikverc, od vremena postmoderne prema razdoblju romantizma.

Premda je u svoje vrijeme dijelio teren s drevnim bogovima našeg nogometnog Panteona ili barem uživo gledao velikane poput Vukasa, Beare, Zebeca, Jerkovića i brojnih drugih, 85-godišnji bivši nogometaš, novinar i svjedok vremena na vrh gura dvojicu naših suvremenika i u ‘top 10‘ klubu pronalazi mjesta za još dvojicu članova Ćirine generacije ‘98. Tamo se rame uz rame s junacima iz crno-bijelih kino foršpana gužvaju još i Zvonimir Boban te Robert Prosinečki.

Zanimljiva mi je izvrnuta Redeova perspektiva, baš kao što je na drugom mjestu knjige zanimljiva hijerarhija ‘vatrenih‘ kako je doživljava Ćiro Blažević. Aljoša Asanović je tu ključni, on je premijer, kaže Ćiro, dok su ostali samo ministri: Boban ministar pravosuđa, Štimac unutarnjih poslova, a Šuker financija. To su, dakle, još dvojica novih kandidata za Kuću slavnih, a da ni okrznuli nismo Bilića, Jarnija, Stanića ili Ladića, pa si vi mislite s kakvom moćnom gomilicom ovdje imamo posla.

DAMIR KRAJAC Cropix

Knjigom ‘Sinovi‘, predstavljenom prije desetak dana, Siniša Malus i Andrej Maksimović, uz asistenciju grupe autora, obilježili su 25 godina od veličanstvenog uspjeha generacije koja je Hrvatsku fiksirala na svjetskoj nogometnoj karti. Ovakve su jubilarne knjige u pravilu izdavačka konfekcija, prikladan način da još jednim panegirikom podsjetite javnost na besmrtni rezultat briljantne momčadi, ali "Sinovi" srećom izlaze iz tih zadanih granica. U svojim boljim poglavljima knjiga se čita kao društvena kronika jednog turbulentnog i prilično uvrnutog, iščašenog vremena, baš zabavna literatura.

U tim poglavljima pod zbirnim naslovom "Maksove priče", autor Andrej Maksimović neodoljivo asocira na onog crnogorskog junaka iz vica o potresu, "Kako je to izgledalo? Evo ovako: ođe ja, a ođe epicentar". U nekima od tih pikantnih storija Maks je, naime, više od svjedoka. Na jednom mjestu on je kopča između Tuđmanove političke vrhuške i Slavka Rasbergera, glasnik dobrih vijesti za šefa umaškog ATP turnira (predsjednik ipak dolazi na finale!) koji se u vrijeme zenita ‘vatrenih‘ našao u nemilosti Tuđmanova intimusa Suada Rizvanbegovića. U drugoj prilici Maks je aktivni medijski logističar akcije koja je koketirala s državnim udarom. Ćiro i Štimac su se 2000. godine zaletjeli grlom u jagode, povukli za sobom u politički vrtlog cijelu momčad u onoj priči koja je zaključena tako što je Stipe Mesić umirovio skupinu generala. Koji dan kasnije Ćiro Blažević je ostao bez posla odigravši samo 1-1 sa Škotima u Zagrebu. Svoje sinove silom prilika tada je prepustio Mirku Joziću, koji je većinu njih ubrzo otpravio u igračku mirovinu, ali dotad je slavna generacija već sazidala kult nacionalne momčadi i prerasla u neiscrpan rezervoar nadahnuća. ‘Sinovi‘ su uradak vrijedan čitateljeve pozornosti.