Slaven Bilić sretan u Bešiktašu: 'Ako želiš raditi, onda ti je sve Premiership'

S tim smo se sudarali na svakome koraku, od presice nakon derbija s Galatarasayem, pa sve do trenutka kada smo napustili Istanbul. A i u međuvremenu se kroz pustopoljine vremena i mjesta probio još jedan uporan novinarski SMS: “Zar zaista nije stigao u Hrvatsku?” Čete fotoreportera čekale su, naime, kao kopci ne bi li hit trenera Bešiktaša ulovili u njegovu prirodnom i intimnom okruženju, u njegovu gradu, u kalama koje mu ipak malo bolje pristaju nego glomazne istanbulske avenije. Bez obzira na neupitni kozmopolitizam... No Slaven Bilić kratki odmor između prvog dijela i nastavka sezone odlučio je provesti u svom istanbulskom domu, u okruženju svoje Ivane, malene kćerkice Sofije koja ovih dana navršava pet tjedana te obitelji koja im je stigla u posjet. Turski tabloidi time su ostali bez ekskluzivnih fotki Bilićeve splitske “dolcevite”...

Velik trener i čovjek

Da, tu su i Yoko i Kan, dva psa, ljubimca obitelji, koji su uživali u istanbulskom snijegu za vrijeme naše šetnje s trenerom Bešiktaša i bivšim hrvatskim izbornikom u njegovu profesionalnom haremu, u prekrasnom Bešiktaševu kampu. Na azijskoj strani Istanbula, u kvartu Ümraniye, ponad “neboderskog” dijela metropolisa koji je europskim starinama dao da uživaju dok on azijski zarađuje novac, prostire se 145 hektara prostora koji je Bešiktašu još 1945. poklonilo tamošnje ministarstvo šumarstva. Okruženi crnogoricom, u izolaciji, u kaotičnom ludilu velegrada kamp djeluje kao malena oaza u ludnici ubrzanog asfalta. Četiri terena, glavna zgrada, zgrada akademije, teretana, dvorana, popratni sadržaji, predivan krajobraz...

- Ovdje se nalazi baš sve što nam treba; mir, koncentracija, uvjeti... i sve one sitnice o kojima uopće ne trebamo razmišljati. Raditi u ovakvim uvjetima je prekrasno - kazat će Bilić dok gazi rijetki istanbulski snijeg i pogledom čuva prekrasnog žutog aljaškog haskija i šar-peija koji se gube u divotama jedne žustre istanbulske zime.

I u trening-centru Bešktaša posve je jasno koliko je hrvatski stručnjak ovdje cijenjen; uslužnost, osmijeh, ali i potvrda u času kada ga nema:

- Velik je, nije samo trener, već je i čovjek - pričat će nam portir na odlasku.

- Sretni smo što ga imamo...

Realan pogled

No Bilić ne pada u “afan” zbog pohvala, dapače ni sekunde se ne želi opustiti, znajući koliko se stvari mijenjaju preko noći.

- Davnih sam dana jednom prigodom sjeo s urednikom The Suna koji mi je tada objasnio cijeli koncept na kojem počiva englesko, ali ne samo englesko novinarstvo: “Mi igrače i trenere dižemo u nebesa samo zato da bismo ih kasnije, kolokvijalno rečeno, mogli zgaziti...” To je lekcija koju moraš brzo usvojiti jer tada je lakše ne samo raditi, već i živjeti. Na taj način doživljavam cijelu svoju karijeru, bez stalnog dokazivanja prijašnje ti zasluge brzo padnu u vodu, ispare, zaborave se kao da ih nije ni bilo. I stoga je vrlo bitno nikada se ne opustiti, pogotovo u trenerskom poslu koji je danas postao frekventan kao nikad prije.

Bilić, koji je pasionirani pratitelj nogometnih zbivanja, objasnit će mijene na globalnoj razini.

- Evo, i taj Premiership ljudi krivo doživljavaju, živeći u prošlim vremenima. Svi ga promatraju kroz prizmu Fergusona ili Wengera pa imaju dojam kako je Engleska praktički sinonim za dugotrajnost trenera. A to više nije tako. OK, imaš tog Wengera, ali njega već godinu dana svaki dan smjenjuju. Ali ako maknemo njega, tko ti ostaje? Trenutačno je, ako se ne varam, drugi najdugotrajniji menadžer u Premiershipu Rodgers, koji je Liverpool preuzeo prije dvije i pol godine! Nema, dakle, više priča iz davnina. West Ham je u prvih 100 godina postojanja, karikiram, imao ukupno deset menadžera, sada tu brojku ljudi izmijeni u pet-šest sezona. Tempi passati...

A gdje je tek Turska, koja ima “hrvatske manire” što se mijenjanja trenera tiče. Turski “Wenger” u ovome je trenutku, naime, upravo - Bilić. U Bešiktaš je stigao prije godinu i pol dana, otada do danas trenerski kolodvor u Süperligu radi bez stajanja. Samo odvozi potrošene i dovodi nove...

- Fenerbahče i Galatasaray nisu izuzeti, a kamoli drugi klubovi u kojima se treneri zadržavaju vrlo malo. Bursa, Trabzon, Konyaspor... samo mjene stalne jesu.

Uzmite i njegov Bešiktaš za primjer; od 2000. naovamo, Slaven Bilić je 16. trener Crnih orlova. A bili su tu i Mircea Lucescu, Vicente del Bosque, Jean Tigana, Bernd Schuster, Nevio Scala... velike nogometne njuške. No samo nekoliko krivih koraka dovoljno je da se palac okrene prema dolje, bez prevelikog razmišljanja ili dubokih analiza. Stoga je Bilićevih godinu i pol dana značajno ostvarenje, možda i veće od nagrade za Trenera godine koju je dobio od tamošnjeg sveučilišta. Nagrada koja nije isključivo nogometna, već kompletno sportska.

Bilić je, primjerice, pobijedio i Željka Obradovića, stručnjaka koji trenutačno vodi košarkašku sekciju Fenerbahčea.

- Sve su to lijepa ostvarenja, ali i priznanja, međutim, za jednu noć. Ako se uljuljkaš u samodopadnost, već si jednom nogom gotov. To je tako, tko se prvi pomiri da ne može djelovati revolucionarno i mijenjati nogometni svijet, tome je zapravo mnogo bolje, jer mu je pogled realan i bistar, a ne zamagljen i opijen.

Istinitost njegovih tvrdnji najbolje se očituje u njegovu primjeru. Obožavan među navijačima i drugim istanbulskim pukom, derbi s Galatasarayem, koji je odlučivao o prvom mjestu prvog dijela sezone, dočekao je na prvom mjestu. No najave i odjave ipak su bile pune njegovih “derbi-referenci”, odnosno činjenice da nije dobio ni jedan istanbulski mega okršaj. Kao i onaj moskovski. Iako u Bešiktaševe derbije spadaju i oni s Trabzonom i Bursom. Koje je, inače, dobio.

Ali to je taj krimen...

- Ne treba se skrivati iza drugih rezultata, koji su, jasno, u cijeloj priči bitni, ali ovo je ipak više od samog dvoboja, to je prestiž, čast, to je u određenim situacijama sve. I zato treba početi pobjeđivati i u tim utakmicama, to je jasno kao dan.

Svi grizu

Nije, naravno, ni bitno što Bešiktaš i prije Bilića nije baš imao neke uspjehe u derbijima, kao da se sindrom malodušja i nesigurnosti uvukao u pore kluba. Koji, nota bene, valja kazati da u derbijima ima i minus onog prijeko potrebnog iskustva. Dok Fener i Galata raspolažu kadrom i igračima koji su osvajali Lige prvaka, igrali stotine važnih utakmica, Mundiala, velikih natjecanja, Bešiktaš u tome ipak oskudijeva. Je li možda i tanak kadar problem?

- Ne. Kada sam naslijedio momčad, ona je bila glomazna, što je ponekad dobro, ali s druge strane zna stvoriti probleme jer imate igrače koji ne igraju i onda nesvjesno ili svjesno rasprše nezadovoljstvo po svlačionici. Ovako, ove sezone raspolažemo s 20 igrača i vratarima, od kojih su gotovo svi igrali. Pa i oni koji nisu u prvom planu ipak znaju da će igrati pa grizu, bore se, znaju da mogu ući “unutra”. Stvara se zdrava konkurencija i odrješitost stava. A ponekad vam situacije kreiraju problem, no te situacije nisu svakodnevne. Ferguson je jednom ostao bez gotovo svih stopera, primjerice. Pa je u obranu stavio Fletchera i Carricka. I izgubio je dvije u nizu. Ali se nije žalio jer je znao da je to takva, nesvakidašnja situacija.

S ovim kadrom se, dakle, može do naslova?

- Bit ćemo aktivni na tržištu, reagirati iako uvijek valja imati na umu da u prvih 11 smije biti samo pet stranaca, pa se mora biti oprezan. No ova momčad još raste, zdrava je, mlada i ambiciozna. I s njom ćemo na proljeće napasti naslov. Možemo li ga osvojiti? Zašto ne! Valja razmišljati pozitivno, ali i objektivno, a objektivno igramo dobar nogomet i ne trebamo se plašiti, već samo raditi na sebi.

Suđeni nam Englezi

I uz pomoć navijača koji su, za usporedbu, Bešiktašu privrženi kao Hajduku Torcida, dakle strasno i slijepo, krenuti po senzacije.

- Liverpool u Europskoj ligi? Iskreno, nisam pobornik one teze da je to super, dajte nam najbolje... Zašto? Meni se čini bolje da smo Redse dobili kasnije, u finalu recimo. Bit će to gusto, imamo s Kupom strašan dril, bit će to 17 utakmica koji će odrediti sezonu. Ne, ne plašimo ih se, ali ih respektiramo, silno respektiramo. Oni su kvalitetna momčad koja se izvlači iz krize, a do našeg okršaja trebao bi im se vratiti i Sturridge. Realno, bilo bi bolje da smo igrali krajem jeseni nego početkom proljeća, ali što je tu je. Imamo svoje planove, a ujedno, suđeni su nam Englezi ove sezone...

Kao i njemu. Barem tako svi tvrde...

- Gledajte, nije tajna da obožavam tu ligu. Nije tajna da se moje ime provlači, da je nekoć nekih kontakata i bilo. Ali ja nisam tip koji sjedi i danomice zivka kako bi dobio angažman u Premiershipu jer mi je to, kao, opsesija. Ni slučajno. Ako se jednom dogodi, dogodit će se. No u ovome času meni je Premiership - Bešiktaš! Ovdje mi je odlično, imam uvjete za rad, imam ambicije. A Premiership? Ma, danas-sutra mogu teoretski ovdje dobiti otkaz, mogu otići, primjerice, u Bursu, Sivasspor, Genclerbirligi... i tamo će mi biti Premiership. Ako želiš raditi, onda ti je sve Premiership... - zaključio je staloženo.

Odradili smo dvije runde oko kampa, a on se morao otisnuti prema starom dijelu grada. Čekao ga je sastanak s ljudima iz kluba. Na meniju je, navodno, bila tema o desnom beku koji bi svakoga dana trebao stići u Antalyu, gdje je jučer poveo svoje na pripreme. Bek s kojim bi on, Jurčević i ostatak društva lakše pokorili turski Premiership.

Mišlju, riječju, djelom, ali pokojim ljudskim propustom, Slaven Bilić već je sada na pragu uspjeha. Iako to on sam nikada ne želi priznati. Uostalom, pitajte Del Bosquea, Schustera, ili pak Mancinija i Spalettija koji su sjedili na klupi Galatasaraya. I koji su trajali kao jogurt. Bilić pak postaje med. Bez roka trajanja...