CROPIX
VELIKI ROĐENDANSKI INTERVJU

'SVE JE BILO SPREMNO ZA REAL, ALI ZA MENE JE POSTOJAO SAMO HAJDUK!' Veliku karijeru prekinula bolest: 'Taj me dres pretvarao u životinju'

IVAN GUDELJ Veliki igrač i kapetan Hajduka, čovjek koji je nosio vrpcu i reprezentacije bivše države danas navršava 60 godina, ali ga je u najboljim godinama zaustavila bolest
Piše: Dražen KuzmanićObjavljeno: 21. travanj 2020. 18:20

Ivan Gudelj, veliki igrač i kapetan Hajduka, čovjek koji je nosio vrpcu i reprezentacije bivše države, danas navršava 60 godina, a nekima se čini kao da je do jučer igrao jer je bi dio momčadi Bijelih koja je igrala važnu ulogu u Europi i Jugoslaviji, no za ostvariti još veću karijeru spriječila ga je bolest kada je bio u naponu snage. S Gudeljom smo razgovarali u ovim neobičnim vremenima preko telefona, a i sam prebire po memoriji kako je sve brzo prošlo…

Kako ćete obilježiti rođendan, okrugli je, 60 ljeta…

- Kad promisliš 60 godina, okruglo, ali je lijepo to doživjeti na jedan način. Puno je toga bilo, ali ispred mene ima još života. Osjećam se kao mladić, jer bitno je kako to čovjek sve psihički proživljava, i kad su lijepa vremena, i kada su teška. Ima lijepih i manje lijepih stvari. Kad čovjek misli da je sve pošlo za rukom, da je sve organizirao, da je sve super i divno, onda treba moliti Boga, ne razmišljati o tome, živjeti i nadati se da te potrefi nešto najmanje negativno. U ovo vrijeme izolacije proslavit ćemo kod mene doma s mojim kćerkama Ivanom i Đanom i unukama Noemi i Gretom te s mislima na sve prijatelje koji bi bili sa mnom te s ljudima koje ne poznajem, a žele mi dobro i svima zahvaljujem. Svaki novi dan koji proživiš je lijep, dar od Boga koji moraš živjeti u pozitivi i dobrim stvarima.

Dugopolje, 230319.
Stadion Hrvatski vitezovi.
Kvalifikacijska nogometna utakmica elitne skupine za Europsko nogometno prvenstvo U-19 izmedju Hrvatske i Madjarske.
Na fotografiji: izbornik Ivan Gudelj.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX / CROPIX
Gudelj

Biciklom na treninge

Ajmo malo na uspješnu nogometnu karijeru koje je trajala manje nego što je trebala… Koja vam je prva uspomena, sjećanje na te dane?

- Vratio bih se u djetinjstvo, na onu “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba” Branka Radičevića. Ostaju uspomene koje su urezane kroz cijeli život. Bio sam u Zmijavcima, a u Imotskoj krajini je postojao samo jedan klub, Mračaj iz Runovića, u kojemu su igrali Zvone Boban, Iko Buljan, Branko Tucak itd. Bio sam i ministrant, odlazio u Runoviće gdje je bila župa. Biciklom sam išao na treninge, radio prve korake. Ja sam s 15 godina igrao za juniorsku, ali i prvu momčad. Zvonin otac, Marinko Boban bio je trener prva momčadi koji me stavio s 15 godina igrati prijateljski susret s Veležom. Poslije toga sam igrao za pionire s Hajdukom čiju generaciju je vodio pokojni Andrija Anković, pa su me pitali koje sam godište, interesirali se. Na njegov poziv sam otišao u Split s pokojnim ocem, to je bio tek moj drugi posjet velikom gradu, prvi je bila ekskurzija. Došao sam tamo gdje su bili moji idoli, veliki igrači na Starom placu

Igrao protiv HSV-a

Osvojili ste titulu 1979., bili najbolji igrač juniorskoga EP-a, te momčadi Hajduka na Starom placu, no ono što vas je obilježilo jest generacija osamdesetih godina koja je igrala na Poljudu velike europske utakmice… Što je tada falilo za još veći uspjeh?

- To je dobro pitanje. Generacija osamdesetih jedna je od najboljih u povijesti Hajduka koja nije rezultatski ostvarila trofeje koje je trebala. Imao sam sreću 1980. godine igrati protiv HSV-a jednu od najvećih utakmica u povijesti, praktički kao debitant. Teško je bilo upasti tada u momčad, morao si biti super za ući. Generacija na odlasku je te 1980. trebala biti prvak Europe. A generacija osamdesetih, koja je igrala polufinale Kupa UEFA-e s Tottenhamom, bila često u četvrtfinalima, malo nam je falilo da osvojimo dva trofeja u Europi, a četiri puta smo bili drugi u Jugoslaviji, mogli smo tri-četiri puta biti prvaci, jer smo imali kvalitetu, a do 1987. smo osvojili dva Kupa te 1979. prvenstvo gdje sam igrao jednu utakmicu. Generacija s Bakom Sliškovićem, Zlatkom Vujovićem, Zoranom Vulićem, bila je jako blizu. Moram istaknuti i divnoga Stanka Poklepovića kao trenera, ali i druge, Tomislava Ivića, Biću Mladinića, posebnog trenera, Peru Nadoveza s kojim smo igrali s Tottenhamom, pa još mladi Sergije Krešić koji je tada dolazio. To su bili treneri koji su ponikli u omladinskom pogonu Hajduka, a kada poslije gledamo isto su trofejni treneri bili iz domaćeg kadra - Ivan Katalinić, Zoran Vulić, Blaž Slišković je bio nadomak, pa je bio Igor Štimac, a to je bio na neki način Bakin trofej. Zato je Hajduk poseban zbog vlastitih trenera koji su prošli sustav. Da mi se kao Superman vratiti nazad zbog divnih navijača, rekao bih “idemo sada osvojiti sve to”, jer smo imali kvalitetu. Mislim da sam se ostvario, iako sam karijeru prekinuo zbog bolesti, od prvoga dolaska, maštanja o dresu Hajduka, odigrao sjajnih utakmica.

Koju utakmicu najviše pamtite, koja vam je bila najbolja - Valencia, Dnjipro, Torino…

- Puno ih je bilo, nisam donedavno ni znao da sam treći strijelac Hajduka u Europi, iako sam igrao do 25. godine. Posebna je s Valencijom, kojoj sam dao tri gola, i Dnjipro, ali pamtim gol protiv Rijeke 1985. kojega se rijetko tko sjeća, ali ga se može pronaći na internetu, netko ga je stavio. Bilo je 1:0. Mislim da nisu igrali ni Baka ni Zlatko, sjajno se igralo u Europi te sezone, a sjećam se da sam uzeo loptu i prošao pet-šest igrača, došao pred vratara i dao gol. To mi je jedan od najdražih golova protiv Rijeke koja je dobila Real, a tada je jugoslavenska liga bila jedna od najjačih u Europi.

Vojko Bašić / Cropix

Zvižduk navijača

Je li najteža utakmica bila ona kada ste morali s terena zbog bolesti?

- Dvije utakmice su me obilježile, svakako je to ona sa Zvezdom kada mi se dogodilo da nisam više mogao i da sam se srušio na travnjak, a dotad obožavanom igraču publika je zviždala. Bile su razne priče, da ne želim igrati, da se čuvam za vani, stvorila se negativna klima tih par mjeseci koliko sam bio bolestan i nisam davao sve što sam davao, na što je publika inače navikla. Nitko nije znao da se nakon toga neću vratiti, igrao sam tri mjeseca bolestan, mogao sam umrijeti, a hepatitis je bio tabu tema. Sjećam se da mi je tadašnji liječnik Hajduka Gršković rekao da se mogu i izliječiti, ali da mogu i umrijeti. Zamislite te riječi, ali ipak nađeš snagu i boriš se. Druga utakmica je s Waregemom, kada smo prvu dobili u Splitu 1:0. Zlatko je dao gol, a imali smo 10-15 stopostotnih šansi. Nevjerojatno, i meni je golman obranio u zadnjoj minuti za 2:0, još ponekad razmišljam o tome. Smijenili su prije uzvrata Špacu, nepošteno i nepravedno, došao je mladi Krešić i ispali smo u Belgiji na jedanaesterce. To mi je najteži poraz, jer bili smo moćni i nepredvidljivi. Mogli smo do europskoga trofeja i žao mi je što navijači nisu to doživjeli, što nije u vitrinama ostao bar jedan pokal.

Je li vam teško izdvojiti jednog suigrača iz tog vremena?

- Uvijek moram reći da smo bili sjajna generacija koja je imala genijalca Baku Sliškovića, koji je bio osebujan i poseban, odlični smo prijatelji, premda se ne čujemo često. Zlatko Vujović je bio igrač kojega ni danas nema, bio je kapetan reprezentacije, igrao u kontinuitetu, imao nevjerojatnu brzinu i realizaciju, bio svjetska klasa. Imali smo još Dragu Ćelića koji je mogao trčati tri dana, Zorana Vulića koji je bio univerzalac, sjajan reprezentativac, tu je bio Simović, vratar reprezentacije, imali smo Cukrova i Miljuša koji su bili zvijeri, Rožić je imao iskustvo, pa Boro Primorac koji je igrao jedno vrijeme, Šurjak je otišao nešto ranije. Došli su nam Zoran Vujović koji je bio sjajan igrač, kao i Prekazi, Pešić, Jerolimov. A ako odvajam nekoga, onda su to Baka i Zlatko… A s Ćelićem sam bio cimer.

Prvaci Europe

U reprezentaciji ste bili u idealnoj postavi SP-a 1982. godine u Španjolskoj nakon samo odigrane tri utakmice, jer niste prošli grupu...

- Bio sam kapetan u sve tri kategorije, juniorskoj, mladoj i seniorskoj. Najmlađi kapetan u povijesti protiv Bugarske u kvalifikacijama. Bili smo kako juniori prvaci Europe, a ja najbolji igrač u Beču, dva puta viceprvaci, u Moskvi na OI kada smo bili četvrti. Sjajna generacija bila je 1982. kada smo ispali u posebnih okolnostima, bili ispred Italije koja je bila prvak. Španjolskoj sam zabio gol, bilo je dosta provokacija, puštali su nam paru u svlačionici, sudac Sorensen, naše grede i šanse. Imali smo problema u atmosferi kada smo potpisali ugovore s Antonom Dujmićem za nošenje obuće Puma u Novom Sadu, dobili neku lovu. Onda su nam uvjetovali da ne možemo nositi Pumu, nego Adidas, puno problema na pripremama. Teška i turobna atmosfera. Nekako se izgladilo, ali je ostavilo traga. Nas je tada svrstavalo među četiri favorita, sjećam se da je ondašnji političar Stane Dolanc rekao “zašto narod pripremate na tako veliki uspjeh, jer sve ispod toga će biti neuspjeh”. A da samo prošli prvi krug, možda bismo bili prvaci svijeta, jer drugačiji je turnirski način igranja. Na EP 1984. došao sam nakon duge stanke jer sam bio u vojsci, sjećam se da sam kao prvi dobio odobrenje da mogu igrati. Todor Veselinović me stalno zvao, dolazio u vojarnu.

Poznata je priča o tome da su vas tražili najbolji klubovi svijeta, među njima i Real dok ste bili u Hajduku, jer tada se nije moglo van prije 28. godine…

- Vjerojatno bi mi dopustili s 27. Tada je postojalo malo menadžera, bio je Ljubo Barin koji je radio za Bordeaux, Branko Perovanović u Beogradu i Predrag Naletilić koji je dolazio također, tek počinjao raditi. Predsjednik Bordeauxa bio je zaljubljen u mene, Barin mi je došao kako bih potpisao predugovor s njima s 25 godina, oni mi bi davali dva milijuna dolara do 28. godine, a kasnije bi se realizirao transfer koji bi bio 11 milijuna maraka, tako se tada govorilo. Ne podcjenjujući Bordeaux, ja sam to odbio, Naletilić mi je nudio najbolje klubove u Italiji, no preko Miljana Miljanića sve je bilo dogovoreno za Real Madrid. Tražila me i Barcelona, jer tada sam bio pozvan i u reprezentaciju svijeta u Los Angeles. Nisam tada razmišljao o ponudama, govorio sam to i cimeru Ćeliću, a mogao sam birati kamo ću. Najradije ne bih išao nigdje, ostao bih u Hajduku cijeli život, jer se taj dres oblačio s ljubavlju, ježio sam se od huka s tribina, pretvarao se u životinju.

Zlatko Vujovic i Ivan Gudelj
SN arhiva

Bog odredi sudbinu

Žalite li što onda niste uzeli novac, ne znajući da će vas kasnije snaći bolest, mogli ste riješiti egzistenciju?

- U to vrijeme postojalo je cjepivo protiv hepatitisa, to je jedna stvar koju ću izdvojiti, a poslije moje bolesti se javnost osvijestila. Druga stvar je što igrači nisu bili osigurani za slučaj bolesti, ozljede, to su milijunske odštete. Treća stvar je kad gledaš s ove distance, da si to trebao napraviti. Ali u tom momentu sam mislio da mi se ništa ne može dogoditi. Mladi ljudi ne razmišljaju tako, svijet je bio ispred mene, ostvarili ti se snovi, mašta. Falila ti je godina dana da realiziraš nešto, tko zna što bi bilo. To je bio tada takav potez, a Bog je odredio tvoju sudbinu koju moraš prihvatiti onakvu kakva je. No, iz takvih poruka se puno toga može naučiti. Svatko se nauči na svojim greškama, mlad čovjek je buntovan, ne prihvaća savjet, ima otpor. Autoriteti su tada bili profesori i treneri, mogli puno utjecati na odluke…

Došao sam na Hajdukovu klupu nakon Ćire, nije to bio dobar trenutak

Veći dio trenerske karijere proveli ste s mladima, ali ste ostvarili i san i sjeli na klupu Hajduka

- Tri godine sam se borio za ozdravljenje, završio potom trenersku školu i fakultet, stekao zvanje profesora. Bio sam s 27 godina s Pižonom Petrovićem, bio trener olimpijske reprezentacije Jugoslavije, imali smo sjajnu generaciju, ali sam tada još računao da ću se vratiti igranju, no onda sam odlučio da je važnije zdravlje. Nakon olimpijske reprezentacije i početka nesretnoga rata, 1992. godine sam postao trener Primorca iz Stobreča kada su me zvali Ante Plazibat i Zdravko Voloder, dvije godine smo bili prvaci druge lige. Bio sam na educiranju kod Biće Mladinića u Zagrebu, nisam uspio upasti u omladinsku školu Hajduka, a zvao me i pokojni Branko Kanižaj u Sisak. Prihvatio sam to, ušao u seniorski nogomet, išao sam potom u Zadar, Dubrovnik, pa u austrijski Vorwärts Steyr. Griješio sam tada, vukao neke poteze, kratko se zadržavao, i svojom krivnjom. Onda sam stao i rekao, nisi više igrač. Potom sam ušao u Hrvatski nogometni savez, bio instruktor, trener kadetske reprezentacije i dugogodišnji izbornik U-17 i U-19. Mogu reći s ponosom da sam punih 19 godina bio u sustavu stvaranja vrijednosti hrvatskoga nogometa, radio s igračima u njihovu najzahtjevnijem razdoblju adolescencije. Sustav je bio fenomenalan, 1998. smo bili treći, a kroz naš sustav bila je stvarana generacija koje je 2018. godine bila srebrna na svijetu.

A Hajduk…

- Tada sam u U-17 imao sjajne rezultate, bili smo treći u Europi, četvrti te peti na svijetu. Hajduk je želja i san svakoga pa tako i moja. Tada sam došao nakon Ćire, što nije bilo lako. Vrijeme možda nije bilo pravo, no ne odlučuješ kada ćeš dobiti pravi poziv i priliku. Možda je bilo bolje doći u neko drugo doba, ali ja sam došao nepripremljen, a Ćiro je trebao ostati, trebalo je malo više strpljenja s njim. Bilo je tada povika “uprava odlazi”, dovođenje nas bivših igrača to je nekako umirivalo, ali treneri su uvijek stradavali. Dobro smo krenuli, a onda su zaredali neki neriješeni rezultati, nije bilo poraza, ali nakon 0:1 s Dinamom bio sam smijenjen. No tada je bilo preko 40 igrača u svlačionici, nije bilo lako raditi. Neki su igrači zadužili klub, a bili su u godinama da više nisu mogli. Bilo je mladih, no selekcija nije bila uravnotežena, no trebao sam i ja u nekim situacijama pametnije reagirati. Mogao bih knjigu ispričati ili napraviti predavanje na tu temu. Hajduk se tada borio za ući među šest, ušli smo u polufinale Kupa. Smatram da je Ćiro trebao ostati, da bi on doveo to u situaciju da je za nekoga lakše. Treneri su se mijenjali nakon kratkoga vremena, nakon mene je došao Bonačić. Nije bilo kontinuiteta koji je važan, ali Hajduk je veliki klub pa to ne trpi. Pritisci su veliki iz razloga što sam govorio kao igrač i trener, a to je kako je teško gledati Hajduk da se ne bori za prvo mjesto.

Karijera bi bila posebna da sam ostao zdrav

O vama je napisana knjiga. Blaž Duplančić je ukoričio knjigu “Ivan Gudelj - hajdučka priča”, a Tomislav Žaja snimio film “Ivanova igra”... Promislite li ikada kako bi bilo da nije bilo bolesti?

- Život bi sasvim sigurno bio drugačiji. Igrao bih 1990. godine i bio kapetan Jugoslavije, hrvatska reprezentacija neostvarena mi je želja, nisam igrao, a sigurno bih igrao da sam bio zdrav. Bila bi to posebna karijera, igrao bih u najvećim klubovima svijeta. Kad zatvorim oči, ostaje žal za europskim trofejima koje sam mogao osvojiti s Hajdukom, prođe te sjeta jer taj klub neizmjerno voliš, a mogli smo i više prvenstava uzeti. A mogao sam još šest-sedam godina igrati za Hrvatsku, to čini prazninu, koju sam donekle ispunio kroz mlađe uzraste, vodio momke koji su postali svjetski asovi. Pripremao sam ih, vodio, selekcionirao tako da je to satisfakcija. A sve skupa, kao vjernik, prihvaćam sudbinu, to je jedna kušnja i nikada nisam rekao ni razmišljao zašto se to meni dogodilo, jer ima drugih osoba, obitelji kojima je puno teže i koji su doživjeli veće tragedije. Na život treba gledati pozitivno i izbjegavati mržnju. Kada mi je teška situacija, netko ti napravi neku nepravdu, kad imam negativnu situaciju, jednostavno odem u crkvu i pomolim se da to izbacim iz sebe. Vjera, obitelji i pozitivnost su me spasili da kontroliram i pobijedim bolest.

Linker
27. studeni 2024 18:21