Nogomet u Francuskoj nije uvijek bio tako konkurentan kao što je protekla tri desetljeća. Imali su jedan europski naslov, kao domaćini 1984., prije nego su 1998., osvojili prvi svjetski naslov, opet kao domaćini. Tek potom su 2000. uzeli Euro u Nizozemskoj i Belgiji, a 2018. Mundijal u Rusiji.
Francuska je i prije tog “konkurentnog doba” bila moćna država. Površinom najveća u zapadnoj Europi (treća ukupno na kontinentu) i EU, sa svojim prekomorskim teritorijima. Imala je 70-ih i 80-ih preko 50 milijuna stanovnika. Dakle, postojali su svi preduvjeti da bi Francuska bila nogometno moćn(ij)a, ali nije bila. Uspješnije su bile SR Njemačka (prije ujedinjenja), Italija, Nizozemska primjerice, što je dalo razmišljati čelnicima FFF-a da u nečemu griješe...
Suočeni s nezadovoljstvima javnosti, čelnici saveza angažirali su 1972. Stefana Kovacsa, jednog od tvoraca trofejnog Cruijffovog Ajaxa. On je detektirao problem fizičke inferiornosti francuskih igrača u odnosu na konkurenciju. Stoga je u kampu u Vichyju nametnuo treninge slične onima u Ajaxu, dodajući “modni komad”, a to su policijske pancirke s dodatnim utezima. U idućem desetljeću je Francuska stvorila generaciju, Platinijevu, koja će osvojiti Euro 1984. i broncu na Mundijalu 1986. Nakon toga uslijedio je pad uspješnosti. Francuzi su ga već prije prepoznali u vidu prevelike koncentracije na fizikalije, što je blokiralo razvoj talenta, odnosno izrastanja klasa. Tadašnji čelnici su prilagodili strategiju novom vremenu. Simbolički su kamp premjestili u Clairefontaine (u funkciji od 1990.), 40 kilometara od Pariza. Oaza nogometa(ša) u šumskom predjelu ponudila je mir, odmak od javnosti i posvećenost novoj strategiji. To je nogomet u kojem se zadržava okvir fizičke dovoljne komponente, ali se fokusira na tehničko-taktičko obrazovanje i prioritet kolektivnog pristupa. Na tim temeljima je Francuska osam godina kasnije postala svjetski i dvije godine potom europski prvak, da bi se opet dokazala i zlatom na Mundijalu u Rusiji, srebrom u Kataru, odnosno srebrom na Euru 2016...
Strategija? Onoj prvoj, koja je izvorno krenula početkom 1970-ih, kada je formirano 12 elitnih Akademija širom Francuske, s kategorijama od 15 godina i gore. Kad se prešlo simboličkim preseljenjem u Clairefontaine u novu eru, taj prag se spustio do 13 godina. Svake godine FFF pozove 2000 odabranih dječaka, od kojih se selekcionira njih 23. Oni su zajedno do 15 godine i tu uče nogomet, ali se i školski obrazuju. Učitelji nogometa ukazuju kako se nogometaš formira prvo u glavi, potom u nogama. Zato se u toj fazi ne dozvoljavaju snažni (klizeći) dueli, nego se prioritet daje tehnici i posjedu lopte. Ne igra se niti 11 na 11 do posljednjih mjeseci boravka u kampu, nego se igra 2-2, 3-3, 4-4, da bi djeca naučila kontrolirati loptu čim prije. Gerrard Houllier, jedan od najznačajnijih učitelja Clairefontainea, govorio je da od 16. godine naprijed sposobnost trenera da utječe na tehničke vještine i potencijale igrača ne prelaze 20 %... Pored tog glavnog “internata”, po Francuskoj djeluje još 16 regionalnih centara. Iz tog dijela tek 10 % igrača postane profesionalnim nogometašima, a rijetki s vremenom postanu reprezentativci...
Tako to radi moderna nogometna Francuska, i onda nema većeg misterija od toga kako se netko može čuditi, ili još grotesknije “ljutito” tretirati da Hrvatska izgleda “tako inferiorno u drugoj utakmici”. Jedino čudno bilo bi da je bilo suprotno, jer za razliku od raznih i erama prilagođenim strategijama Francuskog saveza, hrvatski nogomet od pamtivijeka izrasta na improvizaciji. Odnosno nema ni s od ikakve “političko-stručne” strategije. I to uz činjenicu da je Francuska u međuvremenu porasla na 69 milijuna stanovnika, a Hrvatska se smanjila na 3,8...
Neki koji će veličati talent HR nogometaša, upravo će tu razliku u veličini baze navoditi kao pokazatelj uspješnosti Hrvatske.
Činjenica jest da je talentiranost djece s ovdašnjeg prostora iznadprosječan, i da nije bilo toga bili bismo odavno i reprezentativna, a ne samo klupska margina euronogometa. No, upravo to je i veliki razlog za brige, jer kako ukazuju činjenice, izvor tog iznadprosječnog talenta presušuje. Današnje vrijeme je bitno drugačije u odnosu na prije 15-20 godina, kako u nogometu, tako i u okruženju od kojeg ovisi. Talent je hrvatski temeljen na smislu za igru. Isti je smisao krasio i djecu košarke, ali to se odavno čini sporednim. Sustavi, bazirani na dobro utvrđenim strategijama, su oni koji definiraju proizvodnju kvalitete s prepoznatljivom tehničkom vještinom. Kad sustava nema, onda se forte talenta razvodni, među inim i zato što nema dovoljno mase da ga kompenzira kao nekad...
Mlade reprezentacije Hrvatske posrću već dugo. Povremeni bljeskovi sve manje posluže vladarima nogometa kako bi tvrdili da je budućnost ružičasta kao i uvijek. I da bi branili teze kako je “sustav” HR nogometa primjeran i uspješan. Kad stvari gledate usko, u sadašnjem trenutku i za kratkoročne interese, to tako može i izgledati, zahvaljujući A reprezentaciji. No, kada ne prepoznajete procese koji su u tijeku, onda ćete se s realnošću suočiti u dramatičnijem trenutku općeg pada. Kad jedna HR selekcija, na pragu seniora, izgubi od Luksemburga, nije to stvar jednog trenera ili ne(pozvanog) igrača. To je upravo to, posljedica sustava bez strategije, i simbolički zabrinjavajući nagovještaj.
Komentari (0)
Komentiraj