Bilo je to krajem listopada 2013. godine. Na pozornici dupkom ispunjenog kazališta The Lowry svježe umirovljeni Sir Alex Ferguson predstavljao je novu autobiografiju i častio okupljene pričama iz bogate osobne riznice skrojene tijekom četvrt stoljeća provedenih za kormilom Manchester Uniteda. Legendarni trener "crvenih vragova" pred razgaljenim je auditorijem prebirao po kalendaru uspomena i sipao anegdote s Old Trafforda, ali se prisjećao i zanimljivih dogodovština nastalih izvan nogometnog travnjaka, poput susreta s Nelsonom Mandelom i Kylie Minogue.
Posebno je papučicu gasa Sir Alex nagazio kad je na red stigao razgovor o Liverpoolu koji je u trenutku njegova dolaska u Manchester, sredinom osamdesetih godina, bio dominantna sila otočnog nogometa. Na oduševljenje svih prisutnih, škotski je stručnjak govorio o ispunjenju svoje misije da "redse", kao što je 2002. i sam istaknuo u intervjuu za The Guardian, "sruši s njihove je**ne pozicije", odnosno da im otme baklju najuspješnijeg engleskog kluba. To je na kraju i uspio jer je u trenutku njegova odlaska u mirovinu Unitedove klupske vitrine ispunjavalo 20 naslova nacionalnog prvaka, dok je iza Liverpoolovih stakala bilo smješteno njih 18.
- Ono što je sjajno... - nasmijao se odlično raspoloženi Fergie pa nastavio - jest to što se naši mladi navijači, koji sada odrastaju, ni ne sjećaju vremena kada je Liverpool bio uspješan!
Bilo je to zakucavanje nedugo nakon kojeg se najtrofejniji menadžer u povijesti Premier lige, sa šakama trijumfalno podignutim u zrak i uz stajaće ovacije, povukao s bine.
Izjednačenje rekorda
U nedjeljnoj utakmici protiv Tottenhama, međutim, Liverpool je i matematički potvrdio novi naslov prvaka Engleske. Velikan iz Merseysidea krunu je, pod vodstvom Jürgena Kloppa, podigao i 2020., što znači je Arne Slot na Anfield donio ukupno 20. naslov prvaka, čime izjednačava slavni rekord koji je Fergusonov United postavio 2013. godine.
Najnoviji je to nastavak u povijesnoj sagi o više od stotinu godina dugom rivalstvu dvaju nogometnih giganata i njihovoj međusobnoj borbi za prijestolje najuspješnijeg engleskog kluba. Borbi kojoj su, tijekom devedesetih i dvijetisućitih, Ferguson, odnosno Unitedovi igrači i navijači pristupali gotovo opsesivno. Nakon što je United 1993. osvojio trofej nacionalnog prvaka i tako prekinuo 27-godišnji post, sljedeće je sezone dočekan na Anfieldu s transparentom s kojeg je vrištalo: "Vratite se kad osvojite 18 naslova".
Među Unitedovim navijačima ta poruka nije zaboravljena, pa su tako 2009. otputovali u Merseyside sa svojim transparentnom na kojem je stajao odgovor: "Rekli ste nam da se vratimo kad osvojimo 18 naslova... Vratili smo se". Iste je godine Rio Ferdinand istaknuo da je sljedeći cilj "crvenih vragova" rušenje rekorda. Njegov suigrač Gary Neville dodao je:
- Bila bi golema stvar za nas da dođemo do 19. naslova prije njih i postanemo najuspješnija momčad u Engleskoj.
Od "kazališta snova" do "groblja uspjeha"
U tome su i uspjeli, što je obilježeno novom navijačkom diverzijom. Dan nakon što je u svibnju 2011. United osigurao rekordni 19. naslov, nekolicina njegovih navijača pribavila je ulaznice za Liverpoolovu domaću utakmicu protiv Tottenhama i na Anfieldu razvila transparent na kojem je pisalo: "MUFC 19 puta", a onda su uslijedili evakuacija i bijeg automobilom koji je čekao ispred stadiona.
Kao što je uvodno spomenuto, do 2013. i Fergusonova umirovljenja omjer u osvojenim naslovima narastao je do 20-18 u Unitedovu korist, a tih se dana takva superiornost činila čak i trajnom s obzirom na to da je Liverpool bio kilometrima udaljen od vrha. Unatoč tome što je veliki Sir Alex odlazio s Old Trafforda, dojam je bio kako je carstvo koje je izgradio tijekom svoje gotovo 27-godišnje ere dovoljno moćno da opstane i bez njega. Međutim, nije bilo tako.
Čim je Ferguson ispraznio stol u svojem uredu, sjaj njegova donedavnog imperija počeo je blijedjeti. U razdoblju koje je uslijedilo pločica na vratima istog ureda prikazivala je prezimena Moyesa, Van Gaala, Mourinha, Solskjaera, Rangnicka i Ten Haga, no nijedan od njih nije uspio naći formulu kojom bi došao na trag Fergusonovih pothvata. Figurativno rečeno, "kazalište snova" transformirano je u "groblje uspjeha" - pa i karijera nogometnih zvijezda.
Danas na pločici u Unitedovu trenerskom uredu stoji ime Rúbena Amorima koji se nada da bi nedavni spektakularan preokret protiv Lyona u Europskoj ligi, odnosno plasman u polufinale tog natjecanja, mogao biti katalizator pozitivnih promjena, no navijački puk u crvenom dijelu Manchestera nije ni blizu izlaska iz depresije s obzirom na to da njihov klub trenutačno tavori na 14. mjestu premierligaške tablice.
Rezultatske krivulje
Moglo bi se reći da United nije izvukao pouke iz povijesti, kako svoje tako i Liverpoolove. Za razumijevanje te teze potrebno je dublje zaroniti u prošlost. Kada je manchesterski klub 1967. osvojio titulu, to je značilo izjednačenje s Arsenalom i Liverpoolom po broju osvojenih naslova. Tri godine poslije tom je društvu pristupio i Everton, da bi onda "topnici" 1971. prvi stigli do osam.
U sljedećim je godinama potpuno dominirao Liverpool, osvojivši 11 nacionalnih naslova kojima je dodao i četiri naslova prvaka Europe, odnosno dva Kupa Uefe, tri FA Kupa i četiri Liga kupa. Za kormilom su se mijenjali Bill Shankly, Bob Paisley, Joe Fagan i Kenny Dalglish, na Anfieldu su se rotirala velika igračka imena, no kontinuitet rezultata bio je zadržan, baš kao što je bila očuvana i kultura poznatog "Boot Rooma".
Nasuprot tome, Unitedova krivulja je padala. Iako su se "crveni vragovi", kao prva engleska momčad dosad, 1968. popeli na krov Europe, od tamo nisu uspjeli skočiti prema novim velikim trofejima, nego je to postignuće s vremenom poprimilo obrise završnog poglavlja Matta Busbyja u njegovoj misiji obnove kluba i momčadi iz pepela münchenske zrakoplovne tragedije. Već 1969., naime, Busby je odstupio s klupe, vjerujući da će klub pod vodstvom Wilfa McGuinnessa zadržati rast, ali to se nije dogodilo.
Ni McGuinness, a onda ni Frank O‘Farrell nisu bili dorasli ulogama u kojima su se našli, a epilog je bilo Unitedovo ispadanje iz lige 1974. godine. Instantno se Manchester, vođen Tommyjem Dochertyjem, vratio u elitu i borio s Liverpoolom za naslov u sezonama 1975./1976. i 1979./1980., pa i oteo "redsima" FA Kup 1977., no svaki kakav-takav uspon bio je praćen novim padom. Docherty, Sexton i Atkinson, svaki od tih trenera imao je svojih trenutaka, no nijedan nije uspio napraviti posljednji korak i kao prvi utrčati u ciljnu ravninu prvenstvene utrke. Apstinencija je trajala sve do 1993. i spomenutog osvajanja naslova pod Fergusonovom palicom.
Liverpoolova kriza
Dok je Manchester devedesetih ulazio u svoju zlatnu eru, na Anfieldu je 1991., odlaskom Dalglisha (koji nije bio iscrpljen samo uobičajenim pritiscima trenerskog posla, nego i emotivnom traumom izazvanom tragedijom na Hillsboroughu), počela Liverpoolova kriza koju će obilježiti loše upravljanje, donošenje pogrešnih odluka, promašena transferna politika te sve ono što je svojstveno i Unitedovu posrtaju, kako onom nakon 1968. tako i onome koji je uslijedio poslije 2013. godine.
Dalglishov bivši suigrač Graeme Souness preuzeo je "redse" s ciljem pomlađivanja momčadi koja je godine prije osvojila naslov prvaka, ali umjesto pozitivnog šoka dogodio se raspad sistema. Kao što je Paul Stewart, jedan od brojnih neuspjelih Liverpoolovih transfera toga vremena, rekao za The Athletic:
- Promijenio se cijeli ethos.
Komadiće razbijene Liverpoolove filozofije uspjeha pokušao je sastaviti Roy Evans, Sounessov nasljednik, no iz svlačionice na Anfieldu iščeznuo je pobjednički mentalitet koji je Ferguson istodobno vrlo vješto usađivao svojim igračima na Old Traffordu. U sljedećem je razdoblju bilo trenutaka u kojima je Liverpool prijetio - pod Evansom, Gérardom Houllierom, Rafom Benítezom i Brendanom Rodgersom - no bilo kakav napredak, pa čak i antologijsko osvajanje Lige prvaka 2005., nije rezultirao uspostavom ponovne nadmoći u domaćem prvenstvu.
- Nedostajala nam je ta nemilosrdna crta, ta neumoljiva težnja za izvrsnošću iz tjedna u tjedan - prisjetio se bivši branič Liverpoola John Scales, a njegov nešto stariji obrambeni kolega Steve Nicol ustvrdio je:
- Bilo je trenutaka kada bih pomislio: ‘U redu, nismo u najboljoj formi, ovo bi moglo potrajati malo dulje‘. No, prije nego što smo se trgnuli, prošlo je pet, deset, dvadeset godina...
Nanovo izgrađen mentalitet
Prošlo je i trideset godina prije nego što je Jürgen Klopp 2020. donio Liverpoolu toliko željni naslov prvaka Engleske. Godinu prije "redsi" su s njim osvojili i Ligu prvaka, a uz ta dva kapitalna trofeja, valja spomenuti i osvajanje naslova svjetskog klupskog prvaka, Uefina Superkupa, FA kupa, Liga kupa i nacionalnog Superkupa. Osim svega navedenog, vjerojatno ključna Kloppova ostavština jest nanovo izgrađeni pobjednički mentalitet.
Taj je mentalitet očuvao i Arne Slot koji je prošlo ljeto uskočio u Kloppove cipele te već u svojoj debitantskoj sezoni s Liverpoolom dominantno promarširao Premier ligom na putu do 20. naslova i tako ga izjednačio s Manchesterom na vječnoj ljestvici po broju osvojenih ligaških trofeja.
Unatoč tome, percepcija toga tko je (naj)uspješniji engleski klub razlikuje se u Liverpoolu i Manchesteru. Na Anfieldu, naime, smatraju da je novo osvajanje Premier lige njihov 52. veliki trofej, dok ih United, prema njihovu poimanju, ima 47. Na Old Traffordu, međutim, definicija velikog trofeja obuhvaća i Community Shield (superkup) koji su "crveni vragovi" osvojili 21 put, u odnosu na Liverpoolovih 16. Prema njihovoj računici, s Liverpoolovim 20. naslovom prvaka ukupni je rezultat 68-68.
Komentari (0)
Komentiraj