Krajem siječnja negdje je izašla studija koja nije dobila toliko vremena i prostora u sportskom eteru, vjerojatno i zato što se u posljednje vrijeme doživljava normalnom. Prema ELO metodi, trenutačno najboljih osam europskih klubova zovu se Bayern, Manchester City, Liverpool, Real Madrid, Chelsea, Inter, PSG i Ajax. Do kraja siječnja, oni su zajedničkim snagama, bez međusobnih susreta, odigrali 205 ligaških i utakmica Lige prvaka. U njima su zabilježili 154 pobjede i 17 poraza, za osvojenih 2,42 boda u prosjeku po utakmici. Iako i to daje sasvim dovoljan obrazac dominacije "osmorice veličanstvenih", jedan naoko sitni dodatak sve diže na entu potenciju: od tih 17 poraza, u samo njih četiri ti su klubovi imali negativan xG diferencijal, odnosno očekivanih golova po kvalitetama stvorenih prilika. Pojednostavljeno, u samo četiri utakmice - od njih 205 - suparnici su po statističkim mjerilima bili bolji takmac (!?).
Dominacija je, dakle, na vrhuncu. I premda brojni analitičari otvoreno govore da će prelaskom krizne covid-krivulje, ona još i više stršati, u ovome času, ako uzmemo cjedilo, kroz sito ovih osam klubova posebno će se izdvojiti tri: Bayern, Man. City i Liverpool.
Dva trenerska genijalca
Bez obzira na Realovo čitanje bukvice u Londonu, ili PSG-ovo sumanuto trošenje novca, Ajaxov vječni eliksir mladosti ili Interovu tvrdoglavost, upravo Bayern, City i Liverpool dan-danas stoje kao, primjerice, tri jahača apokalipse, tri glavna favorita za osvajanje Lige prvaka. S time da Bayern danas pod Nagelsmannom ne izgleda onako hladno i ubojito kao pod Hansijem Flickom. Samim time, ali i notornom činjenicom da se u nedjelju igra trenutačno najveći nogometni derbi Engleske (romantičarima ulaz zabranjen!), ovo je s razlogom još jedna storija o Cityju i Liverpoolu, a zapravo Guardioli i Kloppu.
Dva trenerska genijalca, koji su definitivno promijeniti samu strategiju i taktiku nogometne igre, o kojima smo već pisali, stvorili su u posljednjih pet godina zastrašujuću hegemoniju. Dok u Europi, u dvije utakmice, još uvijek postoji mogućnost da ih netko zaustavi - što najbolje zna Guardiola - u Premiershipu, ekstremno teškoj, zahtjevnoj i najbogatijoj pozornici, Klopp i Guardiola, Guardiola i Klopp stvorili su razliku koja govori sama za sebe. Evo, računajući osvojene bodove od sezone 2018./19., City je u domicilnom natjecanju, u 144 utakmice, 338 bodova, a Liverpool 337. Da stvar dovedemo u pravi, realni kontekst, u istom periodu Chelsea je treći sa 264 boda (143 utakmice), United četvrti sa 257, Tottenham peti sa 246, a Arsenal šesti sa 241 bodom (143). 'Ajmo dalje: prva parcijalna Kloppova sezona u Liverpoolu i posljednja pred-Pepova u Cityju bila je 2015./16. Tada je klub s najvećim posjedom Premiershipa u prosjeku bio Arsenal (56,9), s najboljom pas igrom također Arsenal (84,2%), a Tottenham je imao najviše udaraca u okvir gola (6,6).
Od sljedeće sezone, prve Guardioline i prve pune Kloppove, stvari se dramatično mijenjaju: od tada do danas samo se Chelsea u ponekim dijelovima mogao usporediti s posjedom ova dva kluba koji je od Arsenalovih 56,9 rastao do Cityjevih 60,9 (2016/17.), pa sve ove sezone, kada Guardiolin stroj u prosjeku ima 68 posto lopte u svom posjedu. Liverpool ima 63%. U pas-igri, City je došao gotovo do savršenstva, jer ove sezone ima 90% uspješnog dodavanja (Liverpool lani 85,7%), a u udarcima u gol, ovosezonski Liverpool drži rekord sa 7,3 udarca u prosjeku po utakmici (City 6,9). Pritom obje momčadi suparnicima dozvoljavaju tek 6,5, odnosno 8,2 udarca po golu (ne u okvir).
Kada bismo uspoređivali Cityjeve brojke, onda bi one bile kompatibilne jedino s onima koje je Guardiola imao dok je početkom tisućljeća stvarao jednu od najboljih momčadi svih vremena - Barcelonu, dok bi Liverpool u tim okolnostima definitivno bio Real Madrid. Ono što se, međutim, dodatno izdvaja iz cijele te priče svakako su okolnosti. Guardiola je, naime, dosta igrača u Barce naslijedio ili stvorio kroz zlatni inkubator te se natjecao u svakako ne toliko kompetetivnoj ligi. A Real je tada trošio mnogo više od Liverpoola danas. Liverpoola koji je još donedavno, do Kloppova dolaska, ne zaboravimo, bio omiljeni luzer Premiershipa, koji je čekao naslov prvaka 30 godina, odnosno Ligu prvaka od onog nezaboravnog finala s Milanom 2005. godine.
- Guramo se međusobno i pomičemo granice, to je sigurno tako. On je definitivno najveći trener protiv kojeg sam se ikada nadmetao - reći će o rivalu Guardiola.
- On je najbolji na svijetu, nitko mu to ne može oduzeti. Ono što on radi nogometu bit će vidljivije kroz godine i desetljeća koje slijede - uzvraća o takmacu Klopp.
Obojicu su trenerski tesali Valeriy Lobanovsky, Rinus Michels, Arrigo Sacchi i Marcelo Bielsa, no njihovi teoremi nadograđeni su novima, koji će biti dijelovi nekih budućih, ali i sadašnjih trenerskih akademija.
Uz velike momčadi kroz povijest, Guardiolin je genij, nedvojbeno, u razdoblju od četiri godine stvorio najbolju momčad novoga tisućljeća, Barcelonu, kojoj bi uz bok jedino mogla stati "furia", vladarica reprezentativnog nogometa od 2008. do 2012., ujedno, međutim, i građena na Pepovim monumentalnim nacrtima. Nogometno važnim, poput Sagrade Familije... Guardiola je u prvu momčad "blaugrane" ušetao na mala vrata, a onda je u četiri godine s Barcelonom stvorio naslijeđe koje neki treneri i igrači ne bi učinili za tri života. Osvojili su 14 od 19 natjecanja u kojima su nastupali. Nakon epizode u Bayernu, danas sa Cityjem ima deset komada, no ganja onaj kojim, u neku ruku ganjaju njega - Ligu prvaka. No stići će i taj, sigurni smo.
Klopp je imao drugačiji vizionarski, ali jednako trijumfalan put. Sacchijev doprinos evoluciji igre, pritom, Kloppu je bio od presudne važnosti pri građenju svojeg modernog i originalnog sustava igre. Taj, sada već poznati "heavy-metal" nogomet s "gegenpressingom" kao fokalnom točkom definirao se već u Mainzu, potom je na veliku scenu stupio u Borussiji iz Dortmunda, koju je iz kaosa pretvorio u silu, kradući Bayernu dva naslova prvaka i dovevši momčad do finala Lige prvaka.
Taj period ključan je u stvaranju današnjeg Kloppa, ali i današnjeg Liverpoola. Nogometni svijet, zaluđen Pepovim tiki-takom, koju su mnogi simbolizirali ultimativnim nogometnim sustavom, počeo je otvarati oči. "Die Schwarzgelben" postali su simbol nečega novog, nečeg svježeg i potpuno drugačijeg od sustava koji se pretvarao u monotonost. Nogomet Borussije iz Dortmunda postao je eklatantni primjer nekog novog utjecaja, ali ujedno i monument kako igrati agresivno i uzbudljivo u svijetu kojem su dominirale momčadi bazirane na posjedu.
Kontrast koji je Klopp ponudio bio je perfektna platforma novog doba koji je stizao u Dortmundu, ali je trebao veći okvir da postane nova velika sila, prva nakon Guardioline Barcelone. I prvi trener koji je Guardioli već u Bundesligi ponudio protuotrov koji nije zasnovan na poznatoj Mourinhovoj destrukciji i psihološkim igricama, nego poimanju nogometa kroz malo drugačiji, pomaknut hipsterski okvir.
Kloppov teorem u srži se također pronalazi u Michelsovu i Cruijffovu totalnom nogometu, no ekstenzija je samo njegova. Guardiola je još za vrijeme "bajernovanja" priznao da uči od Kloppa i njegova frenetičnog nogometa, a i Klopp je često govorio vice versa. Uostalom, stvaranje tehnički dominantnih stopera, kao i vratara koji ne samo da isključivo brane nego i igraju nogomet, dokazuje obostrani napredak. Veliki i praktični, ali ne i tašti, zapravo su se nadograđivali međusobno, s time da je Klopp u posljednje dvije sezone nagazio gas.
Stilski, postoji razlika u samoj postavci igre, ali i traženju igrača. Dok je, naime, Guardiola oduvijek inzistirao na tehnički moćnim igračima koji bi gradili njegov "Juego De Posición", odnosno maksimalno napadali kroz centralni dio igrališta, Kloppu se možda i ključna točka Liverpoolova narativa dogodila u času kada je Barcelona kupila Phillipea Coutinha, jer je fokus preselio na bekove, i time postao ajatolah revolucije bočnih igrača. U odnosu na Cityjevih deset, Klopp u Liverpoolu ima "samo" četiri kante, ali taj naslov prvaka plus osvajanje Lige prvaka, u dominantnom periodu stolovanja Guardiolina Cityja, višestruko su značajni.
Obojicu, doduše, mnogi promatraju kroz transfere, što u srži njihova nogometa nije ključna komponenta, već odveć simplificiran pogled kojim se gradi oportunizam. Naravno, novac je važan u građenju rezultata, no nije ključan u stvaranju osobnosti, ideje i stila. Guardiolin "sugar daddy" u liku i djelu šeika Mansoura definitivno je pomogao, ali ne i stvorio trenutačnu silu: istina, Guardiola je u svom mandatu na pojačanja potrošio gotovo milijardu funti, dok mu se trošak nakon prodaje igrača (net spending) zaustavio na 580 milijuna. Istovremeno, Klopp je na pojačanja potrošio 512 milijuna, dok mu je konačni trošak nakon prodaje igrača samo 151,7 milijuna funti. Godišnje, Klopp je u operativnom minusu od 30,2, a Guardiola od 96,6 milijuna funti. To je velika razlika.
- Čekajte, 30 milijuna? Pa toliko City daje za trećeg beka u momčadi - napisao je nekidan John Aldridge, negdašnji napadač Liverpoola, a danas kolumnist Sunday Worlda.
Ipak, komparativna razlika između transfera i igre nije toliko monolitna i jednolična. Jer, inače bi PSG harao Europom, a Newcastle bi već sljedeće sezone bio glavni kandidat za budućeg prvaka Engleske. A do dolaska šeika u City, Chelsea bi bio preplaćen na kante. Guardiola, baš kao i Klopp pažljivo biraju igrače čak i onda kada su im sredstva neograničena. Da je drugačije, danas bi Messi igrao u Cityju, a ne PSG-u. Moguće i Ronaldo.
Guardiola bira igrače po karakteristikama koje mu trebaju da diže svoj način igre, u kojem se fanatizmom traži od igrača da usvoje apsolutno sve zamisli. Po tom pitanju, Španjolac je perfekcionist kod kojeg nema kompromisa. Sustav je onaj koji na tržištu detektira željene mete koje se potom u njegovu laboratoriju obrađuju do savršenstva.
Klopp je po pitanju transfera još i bolji, što eklatantno dokazuje dolazak Kolumbijca Luisa Diaza: otkad ga je zimus doveo iz Porta, za 45 milijuna eura, s njim u momčadi Liverpool je pobijedio u posljednjih 12 od 13 utakmica, a s osam uzastopnih pobjeda u Premiershipu, došao je na samo bod zaostatka za Cityjem.
Bit je ista
Poslovično - Nijemac, Klopp nema privilegij kupiti, pa ponekad promašiti, kao što se možda sada događa Guardioli s Grealishem, ili prije s Claudiom Bravom, ili Danilom, Sanéom, pa možda i Akéom... Kloppu je praktički svaki veliki transfer (Alisson, Van Dijk, Diogo Jota, Keïta, Fabinho, Salah, Mané, Wijnaldum, sada Diaz) bio pogodak, s time da su i neki koji su stigli za male novce itekako avanzirali, poput poglavito Robertsona, ali i sada Tsimikasa, kao i Matipa.
Razlika u pristupu je velika, no bit je ista: traženje točno određenih igrača za sustav. Istina, Guardiola troši, ali uzmimo u obzir da u pregovore ulazi kao reprezent Man. Cityja, pa u startu transfer ide gore pet, deset, 15 milijuna eura. U osnovi, obojica ne kupuju primarno zvijezde, poput primjerice PSG-a koji ih puni bez reda i rezona, ili što je još donedavno radila Barcelona, pa i Juventus koji je ušao u problematično stanje vlastite ideje - obojica kupuju točno što im treba za napredak, neovisno o imenu. Ono što su, recimo, Rúben Dias, Rodri, ili nepoderivi Gündogan u Cityju. Ili gore već spomenuta lepeza igrača u Liverpoolu. Za kontekst igre, za oktavu više, za stalni napredak u koji guraju jedan drugoga.
U prijevodu, u nedjelju u 17.30 sati, na Etihadu, osam kola prije kraja odvijat će se velika borba za naslov prvaka Engleske. Jedan bod dijeli City i Liverpool, što garantira triler sam po sebi. No, i pored toga, bit će to još jedna metafizička nogometna borba dvojice najvećih nogometnih umova 21. stoljeća. Sve što su dosad napravili, služi im kao jedinstveni i neoborivi argument. Tamo dolje, na terenu, nogomet je, konačno, vrlo transparentan... I predivan. Ako ga vode ovakvi genijalci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....