Do nedjelje 13. lipnja i početka dvoboja s Engleskom preostalo je još 73 dana. Od finala svjetskog turnira u Moskvi proteklo je oko 990 dana. Iz prve postave koja je igrala finale SP-a nema dvojice igrača koji su se odmah oprostili, Subašića i Mandžukića, nema ni Strinića, koji se zaustavio zbog bolesti i ispao iz kombinacija. U protekloj godini, nakon više najava, vatrenu eru zaključio je i Ivan Rakitić.

Sukladno svemu što se događalo s reprezentacijom u vremenu od Rusije do danas, uvjerljiv je dojam da osim alternativa koje su popunile mjesto navedene četvorke Srebrnih, drugi kandidati za vatrenu prvu postavu nisu uspjeli uvjeriti da su bolji od starosjedilaca. I bez ovog izraženog negativnog odjeka starta kvalifikacija za Katar, više zbog neuvjerljivih igara nego rezultata, dalo se zaključiti da će gro “ruske” postave ostati u prvom planu izbornika Zlatka Dalića. Ako se za prvobitni termin Eura 2020. to i moglo tretirati kao normalnu situaciju za mlađe (nove) aspirante, odgoda turnira pružila je mogućnost da se hijerarhije ipak značajnije promjene. Odgoda Eura je “uzela” Rakitića, ali nam za sada ni Dalić, ni njegovi “noviji” kandidati, nisu osnažili uvjerenja da je u natjecateljski važnim utakmicama njihov učinak vrijedan više od (više-manje) veterana Vatrenih.

Trenutna prva opcija Hrvatske za Englesku u Londonu

SN Sn

Je li to dobro ili nije, je li trenutno logičan (subjektivan) odabir prve postave dovoljan spoj iskustva i osvježenja da bi Hrvatska odigrala uspješan turnir? To pitanje može imati samo mnoštvo pretpostavki, ali ne vjerodostojne odgovore. Sve ovisi u kakvoj će formi biti glavni Dalićevi igrači, tko će biti spreman i svjež nakon duge i naporne klupske sezone, kako će se poklopiti stvari reprezentaciji u odnosu na brojna poklapanja u Rusiji. Ukoliko u 990 dana nije proizašlo nekoliko uvjerljivih novih kandidatura za prvu postavu, osim alternativa koje su nadomjestili bivše reprezentativce, onda je nelogično očekivati da će se to dogoditi u idućih 60-ak klupskih dana do starta akcije Euro.

Činjenica da je Dalić sada otvorio i vrlo delikatnu temu nekvalitetne atmosfere unutar reprezentacije i svojevrsnog generacijskog jaza dodatno će proširiti skup dvojbi koje terete učinak i atmosferu ove reprezentacije. Nema više vremena za promjene hijerarhija ako se ni nakon skoro tri godine one nisu nametnule snagom utakmica i mnogih provjera. No, paradoksalno zvuči da što je veći broj dvojbenih situacija deset tjedana prije Eura, brže bistre i rješenja za start s Englezima i posljedična usmjerenja turnira. Štoviše, sve se više čini da se u mlađoj Bišćanovoj reprezentaciji prepoznaju neke nove (mlade) vrijednosti koje se u kontekstu čak i skorašnjeg Eura, ali svakako za rujanski nastavak kvalifikacija, nameću kao vrlo zanimljiva rješenja za reprezentativni krug.

Euforični poremećaji

Problem u Hrvatskoj jest što svaka utakmica-turnus izaziva euforične poremećaje atmosfere, kako u pozitivnom (euforičnom), tako i negativnom (obezvrijeđivanje) kontekstu. Ukoliko izbornik ne iskazuje čvrstinu stava i dosljednost u izborima igrača, sustava i načina funkcioniranja, tada je vrlo teško održavati stabilnost reprezentacije u kriznim trenucima. Jer, lako je biti čvrst i podrška kada je sve dobro, najteže je kad stvari ne idu.

Dalić je istupom poslije Malte potvrdio ono što se naziralo u njegovu govoru tijela i prije. Nezadovoljan je i očito silno opterećen što ne uspijeva reprezentaciji promijeniti ritam. Ni u igri, a ni u atmosferi. Imao je sjajnu situaciju da to učini u dvije i pol godine. Prvo - zato što je imao snagu osvojenog srebra, drugo - zato što je imao podršku šire javnosti kao nitko prije njega i treće - zato što je imao više nego dovoljno vremena i prilika da oformi nov(ij)u selekciju. I da razradi organizaciju igre, jasno prenese igračima što od njih očekuje i gdje im je mjesto u hijerarhiji, te naposljetku da utvrdi čvrsta pravila ponašanja.

Evidentno je, i po njegovim izjavama, da u tome ima podosta propuštenog i da se teško nosi s osjećajem tog tereta uoči skorašnjeg drugog mu velikog turnira. Zbog svega nam se čini uvjerljivim da će se za dva mjeseca osloniti na srebrne Vrsaljka, Lovrena, Vidu, Modrića, Brozovića, Rebića i Perišića, a da će prvu postavu nadopuniti Livaković, Barišić, Kovačić i Petković. Je li to dobra pretpostavka vidjet ćemo, ali se nadamo da će izbornik prelomiti sve dvojbe i kadrovska pitanja, te jasno prenijeti svoje stavove svima. To je pretpostavka kojom se stabilziraju odnosi unutar reprezentacije. Oni koji te odnose ne podržavaju ili im se ne da ispunjavati kriterije da budu dio grupe, jednostavno bi trebali otpasti...

Uza sve dubioze trenutka, moramo se podsjetiti da je Hrvatska češće išla na velika natjecanja u ovakvim okvirima (ne)raspoloženja, a rjeđe s ispunjenim planovima i super atmosferom. To je valjda nešto što se u nas ne može promijeniti, ne želi ili možda ne zna kako. Upravo zato je nezadovoljstvo što se protekle tri godine nije iskoristilo za iskorak i u tom smislu. Ovako ćemo opet ovisiti većim dijelom o trenutku forme, inspiracije, zdravlja, svježine pojedinaca i što sudbina u tom trenutku namijeni reprezentaciji, pa će tako ona krenuti ili dobrim stazama uspješnosti ili znanim nam turnirskim putovima ispadanja i razočaranja...

Puno posla

Te se stvari sada više ne mogu promijeniti za Euro. Vjerojatno ne i značajnije nakon njega jer rujan donosi tri odlučna dvoboja za Katar. Kažu stari mudraci da se zbog onog na što čovjek ne može utjecati (a prošlo je jedna od tih kategorija) nema smisla živcirati. Na ono što se može utjecati živcirati je još besmislenije. Treba djelovati. U tom smislu iduća dva mjeseca izbornik može učiniti dosta toga na pripremi terena ne samo u kontekstu izbora igrača i zadataka koje će im postaviti, nego i u inicijativama koje će homogenizirati grupu i kroz pripreme ih koliko je to moguće učini kompaktnima u svakom smislu. Zato je pred njim puno posla na kompenziranju propuštenog u prošlom vremenu. I u organizacijskom smislu. Za te akcije dva mjeseca je više nego dovoljno, a onda će turnir, kao i uvijek, donijeti ono što će donijeti trenutak...