U velikim nogometnim istraživanjima, ispalo je da se jedno ime ističe. Tražeći, naime, čovjeka za velike utakmice, Englezi su prije nekog vremena, ispred Cristiana, Messija, Gerrarda, Suareza, Di Stefana, Ramosa... stavili - Didiera Drogbu. Razlog su vrlo lako objasnili: "Doista se ne sjećamo da je netko zabio golove u sedam finala koja je igrao, čime je njegova momčad osvojila sedam trofeja..."

Ako istoga tražimo među hrvatskim nogometašima, barem, evo, u posljednje vrijeme, onda je teško zaobići genijalca koji nas voli živcirati, ali još i više voli isporučiti kada je najpotrebnije. Od Dinama, eto, i na ovom De Kuipu kontra Feyenoorda, što nije izoliran incident, pa sve do reprezentacije. Brazila prije pola godine. I sada Nizozemske. "Ubojica sa smiješkom", "Bruno profesionalac", nazovite ga kako želite, no glavni glumac na kraju ne treba niti audiciju, niti dublera. On je - Bruno Petković. Uđe, frajer, na početku produžetaka, primi loptu, i onda opali praćku pored Van Dijka s dvadesetak metara mirno, jako, precizno.

Nije čovjek iz kalupa

"Nisam killer?", hipotetski je znao odgovarati na pitanja.

"A OK, valjda nisam..."

Možda i nije, ali je definitivno igrač van bilo kakvih stereotipa. Igrač kao stvoren za velike utakmice. I to petom Mađarskoj, škaricama Bodo Glimtu, praćkom Nizozemskoj, prije toga i Brazilu... A to je samo kratki presjek nevjerojatne lakoće zabijanja, iz opusa neshvaćenog genija, kojem mnogi nisu željeli vjerovati. Bruno Petković poseban je tip. Silno inteligentan, pomalo introvertan, onaj kojem je teško naći broj, igrač između devetke i desetke.

KENZO TRIBOUILLARD Afp

Nije gol igrač, ima mali radijus kretanja, više gleda pas nego gol, teško je prilagodljiv, ćudljiv, inatljiv, bira utakmice..., teško se uopće sjetiti svega što mu se lijepilo za leđa. No, u onome času kada je bio potreban, Dinamu, ili reprezentaciji, Petković je isporučio. istina je, štoviše, što bi bilo da je ovakav stalno, ali možda onda on ne bi bio on. Bio bi čovjek iz kalupa. A Petković nije čovjek iz kalupa...

Prošla jesen dala je buđenje, Katar prosvjetljenje, a ovo finale Lige nacija novu lekciju da se nikoga ne smije suditi bez dovoljno dokaza. Za Petkovića toliko dokaza nema. Na nekom nogometnom sudu, tužitelj bi iznio sve gore napisane argumente, no ovaj bi, sigurno, nonšalantno izašao pred porotu, ako bi uopće morao, i onda samo stisnuo "play". Cijenjeni sude, počela bi ta rasprava, ne kanim komentirati rečeno, već ovo nudim kao svoj dokazni materijal. Vrpca bi krenula i trajala bi. Baš trajala. Zadnji kadar bio bi s De Kuipa.

Suđenje se nastavlja, odredio bi čovjek s batom u ruci, već u nedjelju. No, dodao bi, nisam baš siguran da vam uopće treba dodatni dokazni materijal. Petkoviću, slobodan ste čovjek. I veliki pobjednik.