Ćiro Blažević u britkom razgovoru s Juricom Radićem, novinarom SN

 Privatni album
PIŠE JURICA RADIĆ

Kako je Ćiro zagalamio ‘Hoću Liverpool!‘ i što sam mu odgovorio kad me upitao treba li otići iz Hajduka

Osobne uspomene na trenera koji je jednostavno bio drukčiji od drugih
Piše: Jurica RadićObjavljeno: 13. veljača 2023. 06:38

Splitski hotel Marjan dobio je tog ljeta 2005. znamenitog gosta. Trener svih trenera smjestio se na Zapadnu obalu, u nekadašnji prvokategornik s pogledom na luku, Brač i Šoltu. Ćiro Blažević krajem svibnja filmski je zamijenio klupu Varteksa za klupu Hajduka. Dramatično i eksplozivno, na način kako to samo Ćiro može. Izgubiti 0:6 i prijeći na klupu pobjednika! Potez na kojim bi mu i najveći iluzionisti pozavidjeli. Istinska magija, poput njegova šarma kojim je zadivio Splićane. Ispred hotela su ga čekali da se s njim fotografiraju, a tek treninzi, to je bila predstava za navijače.

Zabavne priče

Vježbali bi hajdukovci na pomoćnom terenu, a Ćiro bi u jednom trenutku prekinuo trening i svih poslao da pozdrave ljude na tribinama. Broj nazočnih stalno je rastao, od početnih stotinjak, do preko dvije tisuće ljudi. Ćiro je u trenu osvojio Split, sve “hajtere” prebrisao s nekoliko magičnih poteza. U kratkom razdoblju uspio je od pečata dinamovca dobiti epitet “domaćeg čovika”. Vozio je Vespu, pio kavu na Rivi, a tek njegove priče, to su bili bestseleri za one koji su ga imali prilike slušati.

Iz te gomile priča, naših dugih večeri provedenih u monologu trenera svih trenara, izdvojiti jednu baš je delikatan posao. Ćiro Blažević bio je sjajni narator spreman satima prepričavati anegdote iz karijere natrpane događajima. Je li pritom malo “solio”, je li dodavao prstohvat osobnog pečata, nikada nije bilo bitno, jer, priče su bile zabavne. Ispred Ćire su svi stajali kao djeca koja slušaju bajku pred spavanje.

Pričao je s dramaturškim odmakom, kao pravi govornik nikada nije dopuštao da publika zaspi, makar bi se već odavno brojali sitni sati. U tom mnoštvu priča jedna se ipak posebno izdvaja. Hoću Liverpool, legendarni je uzvik kojim je obilježio ljeto 2005. godine. Ili barem početak ljeta, s obzirom na to da je slijedila “petarda” od Debrecena, koja je pokrila poziv prema Anfieldu, ali sve zajedno ulazi u sjajnu priču s nezaboravnim naslovom “Hoću Liverpool”.

Bombastičan, na trenutke silno euforičan, kakav je već bio u odnosu s medijima, Ćiro Blažević tog ljeta 2005. stigao je u Hajduk. Hrabrošću je htio zadiviti, ali i pridobiti navijače Bijelih, koji su, mora se to kazati, s dozom skepse prihvatili njegov angažman. Hajduk prvak ulazio je u kvalifikacije Lige prvaka. I koga dobiti?

- Ma što koga!? Hoću Liverpool! - povikao je Ćiro na pripremama u Zreču, dok je nama novinarima objašnjavao strategiju prolaska kroz labirinte Lige prvaka.

Zašto Liverpool? Zato jer je bio najbolji. Mjesec i pol prije Ćirine objave iz malenog Zreča, Redsi su u Istanbulu u epskom finalu Champions League AC Milanu iz ruku uzeli već gotovo osvojenog “klempa”, kako se tepa peharu Lige prvaka. Zato je Ćiro poželio igrati s najboljima jer Liverpool se također našao u ždrijebu 2. pretkola.

Novinare pitao što da napravi

Da ne bi priča ostala na još jednoj verbalnoj paljbi, kvartet novinara koji je tog ljeta pratio Hajduk podno Rogle brzo se otisnuo prema Slovenskim Konjicama. Kupili majice, ispisali poruku i sve ovjekovječili fotografijom s legendarnim trenerom. Ali, tu nije kraj. Trupe Rafe Beniteza otišle su u Kaunas, a Hajduk je dobio Debrecen.

- Ako me taj trener s tim Debrecenom dobije, ja ću staviti minđušu kao i on. Ajde, prevedi mu to - kazao je na press-konferenciji pred prvi dvoboj s mađarskim prvakom na gostovanju u Debrecenu.

I nakon tog slavodobitnički je sišao s pozornice u medijskoj dvorani pitajući me: “Jesam li mu dobro rekao?”. Što je kasnije bilo na terenu, odavno je poznato. I nije se promijenilo. U Splitu je bilo još i teže, tih 0:5 se pamti i danas. Poslije utakmice okupio je Ćiro sve relevantne novinare u hotelu Marjan. Jednog po jednog je pitao: “Što ti misliš, što bih trebao napraviti?”. Pitanje je bilo usmjereno ka dvojbi “otići ili ostati”, premda ni u snu nije želio napustiti Hajduk. Stariji su bili prvi na redu, svi su imali isti odgovor. Pitao je i mene...

- Šefe, morate ostati! Jedino vi to možete popraviti - odgovorio sam mu.

Pogledao me s nevjericom. U razgovoru s Tomislavom Židakom nekoliko godina kasnije priznao je težinu odgovora.

- Sve sam pitao, ali kada sam vidio da mi onaj Radić kaže “morate ostati”, onda sam se zamislio. Njega sam čekao, mislio sam da će sigurno kazati “morate otići”. Ali čak je i on bio za mene.

"Što da ti kažem?"

Ali nije mu to pomoglo, zajedno smo prošli i vikend nakon debakla od Debrecena. Hajduk je spavao u hotelu Antonio u Novoj Gradiški, u nedjelju ujutro nakon poraza od Kamen Ingrada zajedno smo popili kavu...

- Što me pitaš, što da ti kažem?

Povukao sam se. Neuspjesi su mu teško padali. Kišno nedjeljno poslijepodne proveli smo u Sikirevcima. Nakon dva debakla u tri dana netko neupućen očekivao bi salvu kritika. Neki drugi trener ne bi ni izašao iz autobusa. Ali Ćiro je više od trenera, puno veći od rezultata koji ga je pratio u tom trenutku. Iz autobusa je istrčao u punoj formi, nasmiješen kao da je upravo dobio onaj željeni Liverpool, a ne večer prije izgubio od Kamen Ingrada.

- Nisam cijelu noć spavala, samo sam mislila kako ću vidjeti i zagrliti našeg Ćiru - iskreno nam je kazala sredovječna žena iz slavonskog sela poznatom po Rakitićima.

I nije marila kako je Ćiro prošao tog tjedna na zelenom terenu. Bio je i ostao više od trenera, više od nogometa, jednog poraza ili pobjede. Karizmatik koji je osvajao sjajnom verbalnom reakcijom, šarmom i osmjehom. Čovjek od kojeg se moglo učiti i naučiti. Neponovljivi, jedan i jedini. Falit će nam.

Linker
19. studeni 2024 16:43