U dosadašnjem jesenskom učinku Hrvatska je primila 12 pogodaka u 5 utakmica. Taj podatak o prosječno 2,4 primljena pogotka svakako ukazuje da u defenzivnom bloku Dalićeva selekcija ima određenih problema. U tom segmentu dojam promatrača prevladavajuće je negativan od ere nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Uzmemo li ukupne brojke, one potvrđuju takav dojam. Hrvatska je odigrala 21 utakmicu od rujna 2018. te je primila 34 pogotka, što je u prosjeku 1,62.

Lošiji tek Island

Od selekcija koje nastupaju u A Ligi nacija samo je gori Island (1,68). No, intrigantan je podatak da je odmah do Hrvatske pozicionirana Njemačka. Ona je u 21 utakmici primila 27 pogodaka, a samo u ovoj jeseni u 5 utakmica primila je 10 pogodaka, dakle prosjek od 2 po utakmici. Što je još zanimljivije, ima 4 remija i tek 1 pobjedu...

Koje još sličnosti pronalazimo u dvije postruske godine Hrvatske i Njemačke? Činjenicu da su u prvom izdanju Lige nacija imale vrlo jake suparnike (Španjolska, Engleska, odnosno Francuska, Nizozemska), a da i u drugom aktualnom izdanju, pogotovo Hrvatska, imaju jake protivnike (Hrvatska - Francusku, Portugal, Švedsku; Nijemci - Španjolce, Švicarsku i Ukrajinu). Ukoliko naš reprezentativni nogomet možemo smatrati snažnim, ipak je Njemačka moćnija priča. Kako zbog tradicije i rezultata, tako i zbog nemjerljivo veće baze igrača za reprezentaciju. U Njemačkoj nema neke osobite drame oko rezultata i poroznosti obrane, iako se analizira i preispituje je li igra s 3 stopera osnova tih, Nijemcima neuobičajenih problematičnosti defenzive.

No, gledajući Hrvatsku i analizirajući brojke proteklih desetak godina, odnosno izdvajajući utakmice po značaju, tada možemo zaključiti da njena obrana i nije tako dramatična kako se to sada doživljava. Ona jest problematična jer se primaju golovi koji su očite posljedice dekoncentracije i individualnih pogrešaka. No bitno je razdvajati s kojom kvalitetom suparnika se igra, važnost utakmice, raspoloživost kadra, njihova forma i slično.

Dio elitne skupine

Uzmemo li omjer post Rusija, 35:34, spoznajemo uz 1,61 primljenih pogodaka po utakmici, i prosjek od 1,66 postignutih golova. Uvid u omjere, recimo, do 2018. odaje efikasnost od 1,08 do 2,46, a primitak golova od 0,46 do 1,52. Ono što je, međutim, jako važno da bi se razumjelo drugačije trendove poslije Rusije, to je novopokrenuta Liga nacija i činjenica da je Hrvatska dio elitne skupine. To znači da ona igra s najjačim suparnicima, natjecateljske utakmice u drugačijim okolnostima u odnosu na turnirske. Izdvojimo li utakmice Lige nacija od 21 odigrane, dobiti ćemo više “hrvatski” trend. U 8 nastupa sa Španjolskom, Engleskom, Francuskom, Portugalom, Švedskom, Vatreni su postigli 10, a primili 21 pogodak (prosjek 1,25:2,6). U preostalih 13 nastupa sa suparnicima razine koja je ponajviše partner Hrvatskoj u kvalifikacijama i prijateljskim utakmicama (skupina za Euro, Jordan, Tunis, Gruzija i jedan jači kao Portugal) omjeri su 25:13 (1,92:1). Recimo, u kvalifikacijskoj skupini Hrvatska je vizu izborila za Euro s 17:7 omjerom golova u 8 utakmica. To su bliski trendovski omjeri Vatrenih, 2,1-0,8. Za EP 2012. bilo je 1,8-0,7, za SP 2014. 1,2-0,9, za EP 2016. 2-0,5, a za SP. 2018 1,5-0,4 pogotka.

Što nam sve to ukazuje? Prije svega da nakon “utjecaja statusa viceprvaka svijeta”, snaga suparnika u Ligi nacija nameće drugačije kriterije igre, ali i vrednovanja. Uz to, upravo su loša izdanja pogotovo sa Španjolskom (0:6) i Portugalom (1:4) bitno narušili realan okvir defenzive Hrvatske. S obzirom na druge rezultate (pobijedili smo Španjolsku 3:2, remi s Englezima i poraz 1:2, pa sada i drugačiji omjeri Francuske u Parizu 2:4 - 1:2 u Zagrebu) logično je zaključiti da spomenuti visoki porazi nisu bili posljedica (samo) slabe obrane, nego općeg lošeg nastupa i lošijeg pristupa kompletne momčadi. Čak i kad je bila u punom sastavu.

U tom okviru izvire i stav da slabosti obrambenog reda nisu isključivo stvar forme braniča, nego nas navodi na organizacijski i voljni moment svih linija u momčadi. Dva različita dojma u kratko vrijeme u suprotstavljanju Francuskoj tome su najbistrija potvrda.

Dakako da to nije alibi obrambenim igračima za faze dekoncentracije, kardinalne greške ili zanemarivanje taktičkih dogovora. Evidentno je da dva srebrna, Lovren i pogotovo Vida, nisu u mundijalskoj formi, ali daleko od toga da oni to ne mogu opet biti. S 31 godinom u punoj su snazi i iskustvu, ali moraju razriješiti one odnose (Lovren kontinuitet i koncentracija, Vida mirniji status u klubu) da bi se mogli vratiti na svoje razine učinka. Činjenica da je Dalić promocijom Uremovića, Ćaleta-Cara, vjerojatno i uskoro Pongračića, dao naslutiti da ima spremne alternative, jasan je znak da se moraju trgnuti.

Ćaleta-Car ispred Vide

U kontekstu učinka obrane bitno je naglasiti i da nedostaje jako važan detonator momčadske igre, Šime Vrsaljko. Njegov povratak će značajno osnažiti defenzivnu liniju u kojoj je Dalić kroz 16 natjecateljskih utakmica nakon Rusije od aktualnih kandidata najviše vjerovao upravo stoperima Vidi (14) i Lovrenu (13), potom priliku ukazao Ćaleta-Caru (4) i Periću (1), na desnom beku Jedvaju (9), Uremoviću (4), Bartolecu (2), dok je na lijevom boku prva opcija bio Barišić (10) i Melnjak (2).

Prilično je jasno da ovog trenutka povjerenje za startera kod Dalića imaju Uremović, Lovren i Barišić, a da je Ćaleta-Car bliži postavi od Vide. No, ne treba zanemariti niti jednu novu opciju i odnos snaga u idućem razdoblju. Među inima i onu u kojoj bi povratkom Vrsaljka Uremović, kao vrlo brz branič, mogao osvanuti na stoperskoj poziciji.