Još jednom je Hrvatska profitirala nakon izvođenja jedanaesteraca. Nije bilo toliko važno kao nekoć u Dohi ili Sočiju, ali slatka je svaka pobjeda izborena na “ruletu” s bijele točke. Junak je ovog puta bio Ivica Ivušić, koji je ponovio velika izdanja Danijela Subašića i Dominika Livakovića sa svjetskih prvenstava, potvrdivši još jednom da su Vatreni najjači u mentalnoj igri s 11 metara.

ABEER AHMED Nurphoto Via Afp

Prvi put u povijesti Hrvatska se s izvođenjem jedanaesteraca susrela u Casablanci u prosincu 1996. godine. Krenulo je užasno, sa tri promašaja prvih izvođača. Špeharu, Mamiću i Pamiću udarce s bijele točke obranio je marokanski vratar El Brazi, ali promašajima su uzvratili i Marokanci, pa su Vatreni na kraju slavili nakon deset serija raspucavanja. Dan kasnije ponovno su preko kaznenih udaraca stigli do pobjede u finalu protiv Čeha osvojivši Kup kralja Hasana II, turnir koji se osim po pobjedi pamti i po debiju Nike Kovača.

Pamte se Rusija i Katar

U Casablanci je krenulo, u Rusiji 22 godine kasnije je nastavljeno. Tri jedanaesterca Dancima (Eriksen, Jörgensen i Schöne) obranio je Danijel Subašić u osmini finala Svjetskog prvenstva, a potom su Vatreni u četvrtfinalu eliminirali Ruse pogotkom smirenog Rakitića za prolaz u polufinale. Subašić je obranio kazneni udarac Smolovu, a Fernandes je pucao preko vrata.
Dramu s jedanaestercima, ponovno u osmini finala i četvrtfinalu, gledali smo i četiri godine kasnije u Kataru. Dramu s novim happy endom, dakako. Livaković je dostojno zamijenio Subašića obranivši tri kaznena udarca Japancima za prolaz u četvrtfinale, gdje je “pao” i Brazil. Opet je Livaković obranio jedan kazneni udaraca (Rodrygo), dok je Marquinhos pogodio vratnicu.

U Kairu je “tricu” ponovio Ivušić kao treći vratar Hrvatske s istim čudesnim učinkom u raspucavanju kaznenih udaraca.
Sedam je puta Hrvatska prošla preko jedanaesteraca, uspjesi sa svjetskih prvenstava dominiraju u bisernom nizu. Ali, bilo je i posrtaja s bijele točke. Nebitnih poput dva poraza na turniru u Kini, gdje je Hrvatska dovela kombiniranu, praktički drugu momčad u siječnju 2017. godine. Izgubili su Vatreni od Čilea i Kine u dvobojima koji su ostali upamćeni kao debitantski nastupi današnjih prvotimaca Livakovića, Ivanušeca i Juranovića. Ali, pored neuspjeha iz Kine, još su dva “ruleta” koja smo ispratili suznih očiju u drami koja nam nije donijela toliko željeni happy end.

Bolni pad u Beču

Koliko god se sa Španjolcima prošle godine igralo za naslov osvajača Lige nacija, toliko je ipak najteže od svih gubitaka s bijele točke svima pao poraz od Turske u Beču.

Bolna je prvo bila spoznaja kako se uopće došlo do jedanaesteraca, kako su Turci poravnali na 1:1 u posljednjim trenucima produžetka, a potom je i samo izvođenje jedanaesteraca bilo dodatna kalvarija. Pogodio je jedino Srna, promašili Modrić, Rakitić i Petrić, dok su sva tri Turčina (Altintop, Sentürk, Arda Turan) bili precizni za odlazak u polufinale Eura. U lipnju prošle godine izgubili smo na penale u finalu sa Španjolcima. Promašili su Petković i Majer, za pobjedu Furije zabio Rodri.