Što se dogodi kada hrvatskoj reprezentaciji preciznim kirurškim zahvatom odstranite kralježnicu u figurama Subašića, Ćorluke, Modrića i Rakitića i pošaljete je na teren skrpanu "haenelovskim" kosmodiskom ili nekom neprovjerenom ortopedskom skalamerijom? Ništa loše, serviran nam je odgovor nakon utakmice u Rostovu na Donu. Dapače, kao rezultat dobijete rijetko atraktivan meč kakav nacionalna momčad nije odigrala još od listopada prošle godine kada se u Gradskom vrtu zabavljala s nemoćnim Azerbajdžanom kao štene s rubom tepiha.
Tada je Hrvatska do 6-0 pobjede jurišala na krilima napadačkog tandema Mandžukić - Kramarić i pritom je ovaj drugi uletjeo u šemu kao neka vrsta uljeza, katapultiran u orbitu s Kekove lansirne rampe nakon što je uvrijeđeni Eduardo Da Silva tri mjeseca ranije rekao "zbogom" reprezentaciji. U međuvremenu je mladi napadač upao u duboku lovu i još dublju krizu, završio je na klupskim marginama Claudija Ranierija, a Mandžukić je dobio novog slučajnog partnera u liku Nikole Kalinića. U nogometnoj teoriji Mandžukić je komplementaran s Kramarićem ili nekim drugim napadačem sličnog profila, ali u praksi očito može uspješno surađivati i s vlastitim "dublerom" Kalinićem koji se na terenu također najbolje osjeća u ulozi klasične "devetke". Svaki je u Rostovu spakirao po jednu loptu u mrežu, a uz malo više koncentracije i preciznosti u završnici zaključili bi dvoboj i kao dvostruki strijelci, što znači da bi Leonid Slucki nakon pet pobjeda u nizu na ruskoj klupi prvi put zaglavio sa skandaloznom "peticom" na suprotnoj strani koordinatnog polja. Ovako je ipak uspio sagraditi alibi pred ruskom javnošću i opravdati se brojnim kadrovskim eksperimentima i objektivno malim ulogom utakmice.
Nakon dva ćelava remija u kvalifikacijskom ciklusu za Euro 2008. (oba puta 0-0), Rusi i Hrvati odlučili su da će za promjenu odigrati jednu utakmicu bez željeznih taktičkih veriga. Odmah je krenulo lepršavo, s puno napadačke slobode, čak i haklerskog vica u igri, a Hrvatska je usprkos rano inkasiranom golu generalno ostavila dojam zrelije momčadi s više napadačke inicijative i individualne klase. Bez raspoloženog Jurija Lodigina na vratima, domaćin bi već do stanke više puta ustajao iz nokdauna, ali jednom kada je prvi vratar prepustio mjesto pričuvnom Rebrovu i nogometaši Ante Čačića napokon su spustili nogu s kočnice i krenuli u golgetersku jurnjavu.
Učinili su to u prvom redu pogonjeni idejama Marcela Brozovića te energijom Šime Vrsaljka i hitrinom Ivana Perišića. Interov veznjak dosad je u "vatrenom" taboru - uglavnom diskretno, samo na trenutke nametljivije - sekundirao gazdama momčadi, Luki Modriću i Ivanu Rakitiću. Partijom protiv Rusije uhvatio je njihovu brazdu i odigrao vjerojatno najbolji meč otkako mu u sandučić slijeću izbornikove pozivnice. Samo jednom se Brozović, očito presamouvjeren, upustio u nepotrebnu ekshibiciju na rubu vlastitog šesnaesterca, sve ostalo odisalo je klasom. Pogodak za televizijske foršpane, rafinirane dubinske lopte koje odvode suigrače u gol-prilike, kontrola meča, kombinatorika, ritam. Priznajemo, takvu stvar smo ovom zgodom očekivali od Milana Badelja jer s autoritetom šefa nastupa u Fiorentini. On je, međutim, kao i Močinić odigrao pristojno i odgovorno, ali ništa više od toga.
Pristojnih 45 minuta odigrao je i Darijo Srna i ne bismo dolazili u napast secirati njegov nastup da mjesto u nastavku nije prepustio Šimi Vrsaljku. Ovaj je, pak, odigrao urnebesno poluvrijeme, poduzetan i agilan neprestano se nalazio u epicentru nekog nereda na ruskoj polovici čime je napucao svoj ionako visok rejting iz Serie A. Uspije li odoljeti napasti da momčad komponira honorirajući zasluge, Ante Čačić završit će uoči Eura 2016. u klinču s kapetanom i rekorderom po broju nastupa jer Vrsaljko je perspektiva koju nema smisla kočiti ili parkirati na lijevu stranu obrane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....