TOM DUBRAVEC Cropix
DEBAKL NA IGRAMA

Novi krah hrvatskog rukometa: Sjetite se što se dogodilo nakon 2002., je li moguć novi zaokret?

Ni Dagur Sigurðsson nije se proslavio u Parizu nakon što je ponudio kratku nadu na kvalifikacijama
Piše: Predrag ŽukinaObjavljeno: 06. kolovoz 2024. 10:40

Na Olimpijske igre u Barceloni 1992. nije se otišlo, "lutalo se još po bespućima povijesne zbiljnosti", hrvatski rukometaši nisu imali pravo nastupa na Igrama jer ga nisu imali priliku izboriti na rukometnim terenima. No, već na onim sljedećim u Atlanti 1996. su Smajlagić, Saračević, Ćavar, Puc, Matošević, Goluža i ostali došli do prvog olimpijskog zlata za Hrvatsku pod ravnanjem, davno već, nažalost, pokojnog Velimira Kljaića. Nesretna smjena velike generacije koja je prije Atlante uzela i europsku broncu u Portugalu 1994. i svjetsko srebro na Islandu 1995. rezultirala je neodlaskom na olimpijski turnir u Sydneyju 2000.

Drugo zlato na OI

Radilo se o kulminaciji prve velike krize hrvatskog rukometa koji je na SP-ima u Japanu 1997., u Egiptu 1999. i u Francuskoj 2001. bio daleko od osvajanja odličja baš kao i na EP-ima 1998. u Italiji, 2000. doma u Hrvatskoj (zbog čega se i nije otišlo u Sydney), te 2002. u Švedskoj kad je ostvareno uvjerljivo posljednje 16. mjesto na turniru. Opjevani SP u Portugalu 2003. na kojem je, nakon početnih posrtanja, osvojeno prvo i dosad jedino svjetsko zlato, bio je početak uzleta druge zlatne generacije hrvatskog rukometa s Balićem, Metličićem, Džombom, Lackovićem, Šolom...koja je godinu dana kasnije u Ateni osvojila i drugo olimpijsko zlato uvjerljivo slavivši u svih osam utakmica na turniru.

image
TOM DUBRAVEC Cropix

Uoči Portugala ustoličeni Lino Červar došao je niotkuda sa svojim igračima i osvojio skoro sve što se osvojiti može, te je "Mago di Umago" u tom periodu do 2010., a prije dolaska Slavka Goluže na klupu reprezentacije osvojio po dva svjetska i europska srebra, a naši su rukometaši u pravilu na velikim natjecanjima dolazili do one faze natjecanja u kojem se dijele odličja. Tako je bilo i na olimpijskom turniru u Pekingu 2008. gdje su Červarovi igrači u polufinalu poraženi od Francuske, a u utakmici za broncu od Španjolske. Bio je to ipak koliko-toliko solidni olimpijski nastup, koji je Slavko Goluža digao na nešto višu razinu osvojenom broncom u Londonu 2012. Červarov nasljednik zapamćen je po tome što nije niti jednom otišao do kraja, te je često kritiziran jer je osvajao bronce - osim londonske i one na EP-u u Srbiji ranije iste te godine - i svjetsku u Španjolskoj godinu kasnije.

Novi pad

Nakon nove izborničke smjene, dodatni je pad navijestio Željko Babić koji je u svojem mandatu ostvario samo čudesnu euro broncu u Poljskoj 2016. da bi i sam bio primoran otići poslije SP-a u Francuskoj 2017., godinu nakon olimpijskog turnira u Rio de Janeiru 2016. na kojem se Hrvatskoj u četvrtfinalu ispriječila Poljska. Novi domaći EP, onaj 2018., nije prošao kako je planirano, gotovo ništa nakon toga nije bilo u skladu s očekivanjima osim Červarovog europskog srebra u Švedskoj 2020. koje je ostalo zadnje rukometno odličje za Hrvatsku do današnjeg dana.

image
TOM DUBRAVEC Cropix

Nažalost, Hrvoje Horvat nije se proslavio u svojem kratkom mandatu u kojem se nije otišlo na druge Igre, na one u Tokiju 2021. Njegov nasljednik Goran Perkovac, koji se, kao i Goluža, kao igrač pozlatio u Atlanti, suviše je kratko trajao. Nastavljeno je s lošim rezultatima, to je dovelo do angažmana prvog stranca na klupi reprezentacije. Nažalost, ni Dagur Sigurðsson nije se proslavio u Parizu nakon što je ponudio kratku nadu na kvalifikacijama za Igre u Hannoveru. Samo dvije pobjede (Japan i Njemačka) te tri poraza od Slovenije, Švedske i Španjolske nikako nisu zalog da se nešto bolje može ostvariti sljedećeg siječnja na domaćem terenu, na SP-u koji Hrvatska suorganizira s Danskom i Norveškom. Želimo vjerovati da će Pariz biti prekretnica, baš kao što je to bio EP u Švedskoj 2002. No, vjeruju li u to i naši rukometaši?!

Linker
24. studeni 2024 06:57