PIŠE NIKŠA KALEB Mi smo balkanski mentalitet! Možemo otići na Mars kad se zainatimo, a možemo..

Panika? Ne, ne mislim da je panika. Hrvatska je svjesna svoje kvalitete, onoga što može u ovom trenutku. Ako ne može dati više od onoga što daje, onda nema panike. Onda je to realnost.

Samo mi, javnost, bivši igrači očekujemo od naših igrača puno, puno više i znamo da oni mogu više. Sad je samo pitanje hoće li to uspjeti pokazati u utakmicama koje slijede i koje su kudikamo teže nego prethodne dvije.

Ne želim nikoga rešetati, niti biti dežurni kritičar, pogotovo ne nakon takva dva protivnika, no, ono što je svima jasno je da su prve dvije utakmice bile loše. Jednostavno, treba pogledati istini u oči.

Opet, ja sam se odmah sjetio Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. kada smo mi imali iste takve dvije utakmice protiv Argentine i Saudijske Arabije. Pa smo se vadili na olimpijskim pobjednicima Rusima i tada aktualnim svjetskim prvacima Francuzima. A znamo kako je na kraju završilo sve...

Zato bih ja podvlačio crtu kad sve završi u Riju. Kad se doista vidi kakvo je stvarno stanje naše reprezentacije. OK, ako bude kao u prve dvije utakmice, onda će jedina ocjena biti - loše.

Ne mogu te dvije utakmice umotati u celofan i staviti gore mašnicu. Niti sam Siniša Glumičić jer ni on ne bi mogao uljepšati igru koju smo prikazali. Nepokretljivo u obrani, ruke spuštene, s puno kašnjenja u reakcijama... Nije tu bilo plesa na prstima alla Muhammad Ali. Nije bilo onoga “plesat ću kao leptir, ubadati kao osa”.

Kad su protivnički igrači kretali u fintu, mi smo kasnili već u prvoj reakciji, stopala su bila na podu, umjesto na prstima. Nije bilo laganog, boksačkog plesa u obrani. I nekako kao da nedostaje motivacije da se protivniku “odrubi glava”, da se faulira napadača. Bilo je previše slobodnih dodavanja na pivota, koji su na kraju izborili mnoštvo sedmeraca, ali ni to nismo znali iskoristiti.

Opet, pustimo to sve. Pričekajmo sa zaključcima. I sjetimo se opet “našeg” Portugala. Tada smo imali tri osobe uz sebe, koje su nas pokrenule kad je bilo najteže. Imali smo Linu Červara, Irfana Smajlagića i Mirka Bašića. Lino je bio odličan motivator, Pipe je držao disciplinu, a Mirko... Sjećam se kada nam je na poluvremenu protiv Saudijske Arabije u suzama i s pjenom na ustima uletio u svlačionicu, izderao se na sve nas, a kad ti takav autoritet upadne u svlačionicu, onda ti ne preostaje ništa drugo nego da izađeš na teren i letiš!

E sad, tko je u ovoj reprezentaciji Mirko Bašić, ja to ne znam, ali znam da je potrebno da im netko lupi šakom o stol. Ne da bi dokazivao autoritet, nego da bi im pokazao da oni vrijede više. I da ih probudi.

Ne mogu prihvatiti da je ovo sve što oni mogu. Ako su mogli odlično igrati na EP u Poljskoj, a bila je gotovo ista ekipa kao sada, onda mogu i ovdje. Činjenica je da mi nismo Skandinavci, mi smo balkanski mentalitet koji, kad se zainati, može otići na Mars. A isto tako kad se prepustimo nonšalanciji, možemo izgubiti i od Liliputanaca. Nadam da će sada izaći taj Balkan iz nas i da ćemo sada igrati onako kako znamo. I da ćemo pobjeđivati sve do kraja.