ANDREAS SOLARO Afp
EKSKLUZIVNO ZA SN

Nestvarni niz senzacionalne Sandre traje već 14 godina, njen potez ‘proparao‘ je stadion: ‘Zeznula sam ih sve‘

Najbolja hrvatska atletičarka u Rimu je sedmi put zaredom postala europska prvakinja u bacanju diska
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 09. lipanj 2024. 12:22

U Rimu, gradu na sedam brda, simbolično je pala velika sedmica. Velika sedmica jedne čudesne, neponovljive sportašice, žene koja neumorno pomiče granice, ruši sve rekorde koji joj se nađu na putu i praktički svakim svojim nastupom ispisuje povijest. Sandra Elkasević u subotu navečer sedmi je put postala europska prvakinja u bacanju diska, sedmi put zaredom! Nestvaran pothvat, nestvaran niz koji je započeo u Barceloni 2010. i traje već 14 godina.

Biti neprekidno na vrhu gotovo puno desetljeće i pol senzacionalno je postignuće za bilo koji sport, a napraviti to u atletici, u bazičnom sportu koji je toliko raširen, koji se trenira u svakom kutku svijeta, to je doista nešto posebno. Koliko je to teško ostvariti, dočarat će podatak da nitko u povijesti europske atletike nije skupio ni pet naslova u jednoj disciplini. Marita Koch ima ih šest, ali na 400 m i u štafeti. A sedam nema nitko, nitko osim Sandre. Da, nekad su se europska prvenstva održavala rjeđe nego danas, ali nimalo to ne umanjuje njezin doseg jer, opet ćemo ponoviti, ona ne silazi s prijestolja punih 14 godina! Jasno je da u tako dugom razdoblju ima i uspona i padova, godine čine svoje, ozljede napadaju češće nego prije, dolaze nove i mlađe suparnice, ali Sandra ne posustaje.

image
ANDREAS SOLARO Afp

Rođena pobjednica koja nikome neće priznati da je bolji, žena za koju ne postoji riječ "predaja". Nije joj ove sezone krenulo sve kako je priželjkivala, došla je u Rim s trećim rezultatom na europskoj ljestvici, ali kad je krenulo finale, nije bilo sumnje tko je najbolji. Prvi hitac, 67,04 metra, hvala i doviđenja! Nitko to više nije mogao pratiti, a najviše joj se na kraju, u posljednjoj seriji približila Nizozemka Jorinde van Klinken, ali i ona je ostala više od metra iza Sandre (65,99), dok je brončana Portugalka kaskala više od dva i pol metra (64,53).

- Znači, ovo je najgori krug na svijetu, najgori na kojem sam ikad bacala. Napravili su glazuru koja je počela pucati već nakon muških kvalifikacija. Nakon toga su bile naše kvalifikacije, pa muško finale, i u subotu ujutro i kvalifikacije muškog kladiva. Dočekala nas je ogromna rupa nasred kruga i kad sam to vidjela, rekla sam sebi "nemoj odugovlačiti". Znala sam da moram odmah baciti daleko i to sam i napravila. Imala sam još toga u sebi, u drugom pokušaju sam toliko "podivljala", toliko sam htjela, ponijela me atmosfera i mislila sa "sad ću baciti 75 metara", ali zakačio je disk mrežu. Nakon toga sam se počela malo gasiti, imala sam i nešto tehničkih pogrešaka, ali nema veze. Drago mi je da sam bacila najbolji rezultat sezone i drago mi je da sam to napravila baš na Europskom prvenstvu - ispričala nam je Sandra u miru u "sitni" sat, kad se sve sleglo i kad je obavila sve silne procedure koje su je čekale nakon osvajanja zlata.

Pobjednički hitac popratila je krikom koji je proparao stadion, znala je odmah da disk leti daleko.

- Davili su nas sa startom utrke na 100 metara, jednu su zaustavili, drugoj dali da baca, nikako da to završi. A onda sam ja kriknula i zeznula ih sve, pa su morali ispočetka, ha-ha. Ma bolje da su oni zakomplicirali s tim startovima, nego da sam ja nešto komplicirala.

Bilo joj je odmah u podsvijesti da bi tih 67,04 moglo biti nedostižno za sve.

- Znala sam da vjerojatno nitko neće baciti toliko, ali iskustvo me naučilo da se ne smiješ početi radovati do samog kraja, dok sve cure ne bace. Tek tada sam počela slaviti. Evo, imali ste dan ranije situaciju sa španjolskom hodačicom koja je počeka prerano slaviti i ostala bez medalje. Zato sve dok ne kažu da je gotovo nikome ne čestitam i tek onda krećem slaviti.

image
ANDREAS SOLARO Afp

Nakon koje sekunde stanke sjetila se nečeg jako važnog.

- Nakon šest zlata koje je osvojila Perković, ovo je prvo koje je službeno osvojio Elkasević, ha-ha. Zato sam mu i poklonila startni broj iz finala, da mu ostane za uspomenu.

Suprug i trener Edis od 2013. godine osvaja medalje sa Sandrom. Dvojac za velike stvari, dvojac koji se još uvijek nije umorio od nizanja uspjeha. A sudeći po Sandri, i neće tako skoro.

- Neću, neću nikada, ha-ha.

- Ovo zlato mi je jako velika motivacija, pokazatelj da smo na pravom putu. Odradili smo velika putovanja ove sezone, u Kinu i Ameriku, bilo je dosta teško i naporno, ali izdržali smo. Bila sam emocionalna u finalu jer sam znala da sam dobra, da mogu pobijediti, ali i da moram biti na najvišoj razini ako to želim ostvariti. Jer, pojavljuju se i nove djevojke, evo drugačija su imena ovaj put bila uz mene na postolju.

Ne skriva da joj je ova medalja melem na ranu nakon teške prošle sezone u kojoj su je pokosile dvije ozljede zbog kojih na koncu nije mogla do postolja na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti.

- Užasna je bila prošla godina, dobila sam komplekse, i psihičke i fizičke, od te Budimpešte. Baš je bila teška sezona, jedna ozljeda, pa druga ozljeda, uspjela sam se koliko-toliko podići za to SP i onda sam zabila dva dobra hica u mrežu... Ove godine sam zdrava, znam da sam dobra i onda sama sebi nekako hoću pokazati da vrijedim, pa često divljam, kao što je to bilo u tom drugom hicu u ovom finalu.

Europska odličja samo su dio fascinantne priče najbolje hrvatske sportašice. Tu su i dva olimpijska zlata, te dva svjetska naslova, uz još dva srebra i jednu broncu. U 17 velikih finala, osvojila je 14 medalja. Čudo!

- Ovo mi je ukupno 11. zlatna medalja, a kako me moj pokojni trener Ivan Ivančić naučio, 11 je nesretan broj i valjda sam se zato dugo borila da dođem do tih 11, ha-ha. A sad kad sam uspjela, mislim da bi se moglo zakotrljati još bolje.

Prva prilika dolazi vrlo brzo, pred vratima su Olimpijske igre u Parizu. Jasno je da je konkurencija na svjetskoj razini jača nego u Europi, čekaju je ponajprije Amerikanka Valarie Allman i Kineskinja Bin Feng, ali ovakva Sandra kakva je bila u Rimu svakako je sposobna za sve.

- Sretna sam što sam u finalu napala 67 metara, bacila najbolji rezultat sezone baš kad je bilo najpotrebnije. Sad imamo skoro dva mjeseca pred sobom do Pariza. Ovo mi daje veliko samopouzdanje, veliki vjetar u leđa, čeka me teška borba, a ja se neću predavati. Znate i sami da kod mene nije gotovo dok nije gotovo. Nadam se lijepom vremenu u Parizu, dobroj volji i ovakvom osjećaju kakav sam u subotu imala na zagrijavanju i u prve tri serije. Veselim se, baš se veselim i dat ćemo sve od sebe da završi dobro.

Na kraju prošle sezone na Instagramu je objavila znakovitu poruku "najbolje tek dolazi, to vam obećavamo".

- Istina, ovo je bio prvi cilj i to smo ispunili. Sad dolazi Pariz, ako Bog da i bude sve u redu, to je drugi cilj, a onda ostaje Dijamantna liga. Finale je u Bruxellesu, tamo gdje je 2018. sve krenulo nizbrdo, kad sam se razboljela prije mitinga i ostala bez sedmog dijamanta. I otada nikako da ga uhvatim. Bilo bi lijepo da ga sada tamo vratim, ali idemo korak po korak.

A prije povratka u Zagreb u ponedjeljak navečer, u Rimu ima još jedan zacrtani cilj.

- Planiram otići u Vatikan, već ranije sam tamo turistički sve obišla, ali sad idem zahvaliti Bogu što mi je pružio vjeru, volju i želju i što je bio sa mnom u najgorem razdoblju i izvukao me u nekim teškim trenucima. Dao mi je vjere da znam da mogu, da sam još uvijek tu i da se ne smijem predavati. Shvatila sam da sve ima svoje zašto, da ponekad kad nije dobro postoji razlog zašto je tako, kao što postoji razlog i kad je dobro.

Linker
28. studeni 2024 07:12