Narančasti uragan udario je Europuu. Doduše, traje taj uragan već neko vrijeme, ali proteklih je dana bio posebno intenzivan. Nizozemski atletičari, momci i djevojke u prepoznatljivim narančastim dresovima, u potpunosti su dominirali na netom završenom Europskom dvoranskom prvenstvu koje je njihov Savez organizirao u Apeldoornu. Osvojila je Nizozemska sedam zlatnih medalja i dvije srebrne, a u kojoj su mjeri deklasirali konkurenciju, reći će podatak da su sljedeći na ljestvici bili Talijani i Norvežani, također dvije sve jače atletske sile, s po tri zlatna odličja.
Priča o Nizozemcima nije nova, već nekoliko su godina u nezadrživom rastu. Zanimljivo i pomalo nevjerojatno zvuči da su prije samo osam godina zaključili dvoransko EP u Beogradu s tek jednom broncom, na začelju ljestvice zemalja koje su osvojile medalje. Već četiri godine kasnije ljestvica se okrenula - nizozemska reprezentacija je bila na samom vrhu na EP-u u Torunu s četiri zlata, jednim srebrom i dvije bronce. A vrhunac je stigao tamo gdje su to najviše i priželjkivali, na domaćem terenu, u spektakularnoj atmosferi u Apeldoornu. Naravno da im je i taj domaći teren bio vjetar u leđa, ali nije on ni jedini, ni glavni razlog ovakvog uspjeha. Nizozemci su razvili sustav i stvorili uvjete koji donose rezultate, a posebno fascinira to da su medalje osvajali od sprinta i štafeta, preko srednjih pruga i prepona, do skokova i bacanja.
Uložili su Nizozemci u struku, pa su tako 2019. u svoje redove doveli Laurenta Meuwlyja, sjajnog švicarskog stručnjaka koji je postao glavni trener za 400 m, 400 m prepone i štafete. Meuwly je brzo od "narančastih" napravio štafetnu silu, a stvorio je i jednu od najvećih atletskih zvijezda današnjice Femke Bol. Iz Poljske je, pak, kao stručnjak za srednje i duge pruge došao Tomasz Lewandowski koji je svog brata Marcina svojedobno vodio do naslova europskog prvaka na 800 m i svjetske bronce na 1500 m. S grupom koju vodi Lewandowski povremeno surađuju naša najbolja 800-metrašica Nina Vuković i njezin trener Igor Čordaš koji je zato dobro upoznat s nizozemskim sustavom. Osim toga, bio je nedavno i na predavanju koje je održao Meuwly, a sada je s Ninom bio i u Apeldoornu, pa je i izbliza pratio kako rade Nizozemci.
- Nije me iznenadio njihov uspjeh jer kad država stane iza tebe, kad imaš moćne sponzore i centar kakav oni imaju, to mora dati rezultate. Glavni sponzor im je Nizozemska lutrija čiji logo nose na dresovima i preko koje ih zapravo država podupire. Pronašli su i dobar trenutak za organizirati EP jer su procijenili da nakon Olimpijskih igara neke zvijezde neće doći i da bi kod kuće mogli osvojiti još više medalja te tako opravdati uložena sredstva. Krenuli su s idejom da dovedu najbolje stručnjake koji će organizirati sustav i unaprijediti određene grupe disciplina i tu nisu štedjeli. Svi glavni treneri imaju i po 2-3 pomoćnika koji tako i stasaju uz njih. Naravno, sve to u konačnici donosi i rezultat koji smo vidjeli na ovom EP-u - govori nam Čordaš.
Posebna priča u nizozemskom usponu je Olimpijski centar Papendal u blizini grada Arnhema.
- Sad sam bio prvi put tamo, išli smo na trening. To je ogromna parcela s 5-6 nogometnih igrališta, dvoranama za sve moguće sportove, a što se atletike tiče, imaju tunel od 150 metara sa šest staza, a kružnu stazu imaju u Apeldoornu koji je udaljen 25 minuta. Naravno, za treninge na otvorenom imaju krasan veliki stadion. Tu su i restorani za sportaše, smještajni kapaciteti u kojima žive sportaši iz udaljenih sredina, pa ogromna zgrada u kojoj je medicinsko-rehabilitacijski centar i u sklopu kojeg se rade razna mjerenja - impresioniran je hrvatski trener.
Velik dio priče temelji se na preciznom skautiranju sportaša.
- Razvili su sustav za traženje talenata po cijeloj Nizozemskoj. Kad im je netko zanimljiv, pozovu sportaša, roditelje i trenera na razgovor i ponude mu da živi u Papendalu i da se ozbiljno posveti atletici. Ako odbije, ne znači da je odmah izbrisan. Meuwly kaže da svatko dobije i drugu šansu, a ako i nju odbije, i dalje može trenirati u svom gradu i sa svojim trenerom, ali onda više nema podršku Saveza jer smatraju da je njihov sustav najbolji i da kroz njega imaju najviše šanse za uspjeh. Ima atletičara koji su odbili ponudu, pa ipak napravili i sami neke rezultate, ali to je vrlo rijetko.
Naravno, nisu atletičari cijelu godinu u Papendalu jer važna stavka su i odlasci na pripreme.
- Idu četiri puta po četiri tjedna na pripreme, uz još jedne velike pripreme pred veliko natjecanje. Dakle, skoro pet mjeseci godišnje provode na pripremama. Svi to shvaćaju profesionalno, financijski su namireni, a mlađi imaju organizirano školovanje i u takvom sustavu se stalno pojavljuju nova imena koja su sve bolja i bolja. Znam da i Poljaci imaju sličan model, ali i neke druge zemlje će sada možda shvatiti da moraju krenuti u tom smjeru jer Nizozemci su u Europi očito podigli letvicu na višu razinu. Napravili su to po nekom uzoru na bivši istočni blok, SSSR, DDR i druge. Imaju internat, treninge i peri-deri...
Je li išta od toga primjenjivo u Hrvatskoj, uvažavajući sve naše nedostatke, od znatno manje baze i loše infrastrukture, do financijskih uvjeta?
- Primjenjivo je puno toga, ali na nekom mikro-nivou jer ne možemo nikad imati takvu širinu. Ali sigurno možemo bolje. Krenimo od talenata. Mi uglavnom radimo s populacijom koja dođe slučajno u klubove ili djecom bivših sportaša, međutim ne tražimo talente onako kako ih oni traže. A imamo veliku prednost jer i kod nas bi se, pogotovo u Dalmatinskoj zagora ili Hercegovini, mogli izvući isti talenti kao u Nizozemskoj. Nizozemci i Skandinavci su visoki i snažni, ali mi smo odmah do njih, jer Dinaridi su najviši i najjači ljudi. Međutim, nama takva djeca odlaze u druge sportove.
Skautiranje bi, ponavlja Čordaš, trebalo raditi puno bolje.
- Uzalud nam sva tehnologija i sve ostalo ako nemamo materijal. On je broj 1, a možemo ga naći samo ako po manjim sredinama bolje organiziramo izvlačenje talenata. Možemo li organizirati da iz Kutine, Vinkovaca ili Knina dovlačimo klince kad završe osnovnu školu u neki centar koji ćemo odrediti, da se tu školuju i da treniraju kod trenera koji im može pružiti sve? Možemo, ali to znači da bismo morali napraviti neki atletski stadion s dvoranom i prostorom za smještaj. Koliko ima prostora na Mladosti, a da ne govorim o Sveticama koje su golema neiskorištena parcela. Iako smo manja zemlja, samo je stvar dobre volje da atletika bude prepoznata od lokalna zajednice i države. Novca bi se vjerojatno našlo, ali treba osmisliti i predstaviti dobar projekt. A hoće li se to i kada dogoditi, to ćemo vidjeti - zaključuje Čordaš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....