TRENER SANDRE PERKOVIĆ BEZ DLAKE NA JEZIKU OTVORIO DUŠU ZA SN 'Mi smo dvije budale koje se trgaju da bi ljudi u kravatama bili ponosni. Ljuti me to..'

- Lijepo se opet vratiti kući sa zlatom - smješkao se jučer trener vladarice svjetskog diska Edis Elkasević.

- Sve ovo što se dogodilo u Londonu nije od jučer, ovo je naplata rada zadnje dvije godine. Naplata drukčijeg puta koji smo izabrali.

Puta u koji su ušli izmijenivši sve iz temelja. Od prehrane, smanjenja Sandrine težine, prilagođavanja tehnike tom novom izgledu, brzine koju su željeli postići da bi disk letio još dalje nego inače...

- Ljudi vide samo ono što je sada ispred njih, a to je Sandra s 80 kilograma. Sandra koja izgleda jako dobro. Samo, nažalost, u zadnje je vrijeme u medijima zbog tih stvari vezanih za izgled i privatni život. A to mi se ne sviđa.

Objasnio je Edis i zašto.

- Sandra nije izgubila kilograme preko noći jer to nikada nije pametno napraviti. Mi smo u dvije godine postepeno došli do ovoga što je ona sada. Kilograme je gubila postepeno.

Sandra Perkovic 71.41m WL Discus Throw...

Zašto? Zašto su se odlučili na, kako je Sandra rekla, “rizik”?

- Zato što sam kroz razna svoja istraživanja i kroz godine iskustva u ovom poslu shvatio da bi to bilo pametno jer je disk, u biti, najbliži koplju. Treninzi diska i koplja najsličniji su kad je riječ o bacačkim disciplinama. Žensko je koplje teško 600 grama, a ženski disk jedan kilogram. S druge strane i ženska kugla i kladivo teže 4 kilograma i bacačicama je u tim disciplinama potrebnija masa. Nama ne, u disku prevladava brzina. Mi smo tim postepenim promjenama uspjeli ubrzati Sandru, ali s druge strane zadržati snagu.

Problematična godina - tako je nazvao 2017. Taj put do Londona.

- Kad se sjetim da smo zimus treninge odrađivali na -19, kad smo bili sretni ako je vani -10... Pazite, Sandra se na -19 mora skinuti u tajice, imati majicu dugih rukava, a osloboditi ruku, ne smije imati ništa na glavi... I mora u svemu tome baciti 30 hitaca. Ljudi kažu, a šta je to, samo 30 hitaca. Da, ali tih 30 hitaca traje sat vremena, i to sat vremena na -19. Onda smo nakon Zagreba otišli na pripreme u Split, a tamo bura i -5. Zbog svega smo toga imali dosta ozljeda.

Za završne pripreme vratili su se u svoju staru bazu - Medulin.

- Maknuli smo se tamo radi psihičkog mira. Ljudi su nas znali pitati zašto ne idemo zimi u tople krajeve, Južnu Afriku, Španjolsku, Portugal... A onda ja pitam, a tko će joj platiti sve to? Jer Sandra uz sebe treba imati i fizioterapeuta, doktora, trenera, treba seliti sve sprave, a to su specifične sprave koje smo mi gradili godinama. Nije to tek tako spakirati kofere i otići, trenirati pola godine, doći na Svjetsko, Europsko prvenstvo ili Olimpijske igre i da joj to bude jedino natjecanje. Kao što to radi Australka, ili Francuskinja, Kineskinja. Ne. Koliko god nekome čudno zvuči, Sandra živi od Dijamantne lige. Ona nema državu iza sebe kao ove druge kojima država sve financira, koje ne moraju prekidati pripreme da bi išle na mitinge gdje ti je bitno da nešto zaradiš i mogu se mirno pripremati samo za najveće prvenstvo. One imaju 10 puta više nego Sandra. Zato što država stoji iza njih. Po kakvim smo mi hladnoćama i neuvjetima sada radili... - progutao je knedlu Edis.

- Mi smo dvije budale koje se trgaju da bi ljudi u kravatama bili ponosni - sarkastično će.

- Ljuti me to. I onda još kažu, ma, ne treba njoj ništa, pa zlatna je. Da, mi smo dvije budale koje se trgaju po snijegu, blatu, kiši, ledu da budemo najbolji. Jer Sandra prva neće dopustiti da bude manje od toga.

Što bi im trebalo za još veće rezultate, još veće daljine?

- Mi smo do ove razine da ona sada mirno baca na 70 m došli ubijajući se na sto načina. I svaka ti mala sitnica nosi puno. Bolja teretana, hotel, hrana, uvjeti za trening, natkriveno bacalište zimi... Kad sve to imaš, možete misliti koliko ti to donese na ovih 71,41 m, koliko ona sada ima. Nama bi velik korak za te zimske pripreme bio da imamo zimsko bacalište kakvo po svijetu imaju svi “normalni”, a nemaju ni približno medalje kakve mi imamo. Obećali su nam natkriveno bacalište, vidjet ćemo hoće li išta biti od tog obećanja.

I nije to nikakav luksuz, ništa skupo...

- Nama, u biti, treba nešto kao mala garaža, garažna vrata od 6 metara da glume mrežu. Sandra bi tako bila koliko-toliko zaštićena od hladnoće unutra, a bacala bi van i ja bih joj samo donosio diskove i ostale sprave. To bi pomoglo kad se s priprema zimi vratimo u Zagreb da ne moramo čekati dva dana da se krug odledi, da ne moramo gubiti treninge zbog vremenskih uvjeta.

CIJELI INTERVJU S EDISOM ELKASOVIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN