CHRISTIAN PETERSEN Afp
SVJETSKI PRVAK

Zbog tatine ‘lude‘ tehnike je postao dezerter, a sad zajedno sanjaju ulazak u povijest

‘Želim da me ljudi prepoznaju po tome da sam napravio nešto važno, poput Bolta ili Ronalda‘
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 25. srpanj 2022. 06:55

Priče o prebjezima kubanskih sportaša traju već desetljećima i još uvijek im se ne nazire kraj. Danas razlozi više nisu nužno politički i ekonomski, a posebno kad je atletika, do razlaza posljednjih godina često dolazi zbog neslaganja s vođenjem reprezentacije.

Izgubili su Kubanci zbog toga niz sjajnih atletičara, primjerice mladi troskokaš Jordan Diaz (20), svjetski mlađejuniorski rekorder, lani je pobjegao iz kubanskog kampa u Španjolskoj i priključio se sjajnoj ekipi koju trenira slavni Ivan Pedroso, također Kubanac. Diaz čeka stjecanje prava za nastupe pod španjolskom zastavom, zato ga nema na SP-u u Eugeneu, a nije ga bilo ni lani na Olimpijskim igrama u Tokiju. Isto tako, Juan Miguel Echevarria (23), aktualni olimpijski doprvak u skoku u dalj prije mjesec je dana nestao iz kubanske reprezentacije. Nema ga u Eugeneu, najavio je da više ne želi nastupati za Kubu, a gdje će se pojaviti i čije će državljanstvo zatražiti, tek ćemo doznati.

Puno toga još moram

Još prije dvojice mlađih sunarodnjaka, svoju je sreću izvan Kube odlučio potražiti i Pedro Pablo Pichardo (29) koji je u subotu navečer na Hayward Fieldu potvrdio status najboljeg troskokaša svijeta. Lani je u Tokiju osvojio olimpijsko zlato s više od 40 centimetara boljim skokom od drugoplasiranog Kineza Yaminga Zhua, a jednaku je uvjerljivost demonstrirao i u Oregonu. Već u prvoj seriji je skočio 17,95 i time ekspresno ugasio nadu svim suparnicima. Drugoplasirani Hugues Fabrice Zango iz Burkine Faso zaostao je okruglih 40 centimetara.

- Otvorio sam snažno. Otkako sam napustio apartman, bio sam fokusiran na 18 metara. Ovaj put nisam probio tu granicu, ali što je najvažnije, osvojio sam zlato. No, sezona još traje i nastavit ću lov na 18 metara - poručio je Pichardo.

image
PATRICK SMITH Afp

Olimpijsko i svjetsko zlato je prekrižio na svome popisu ciljeva, ali i dalje je pun ambicija.

- Još uvijek moram postati prvi Portugalac koji je skočio preko 18 metara, još uvijek moram oboriti svjetski rekord, moram biti prvak Europe, još je puno, puno toga ostalo, jer uvijek ima toga za osvojiti.

Granica od 18 metara nije mu nepoznanica, jedan je od sedmorice troskokaša u povijesti koji su letjeli preko te magične linije (18,08). No, bilo je to 2015. kada je još nosio kubanski dres. Dvije godine kasnije sve se promijenilo. Nestao je iz svoje sobe u Stuttgartu u travnju 2017. Na natjecanje u Njemačkoj prijavio se kao Kubanac, ali postao je “dezerter”, te je pobjegao zajedno s ocem i trenerom Jorgeom.

Upravo je tata glavni razlog zbog kojeg je odlučio raskinuti sve veze s Kubom. Dugo je imao problema s Kubanskim atletskim savezom, čak su ga i diskvalificirali na šest mjeseci tijekom 2014. jer je želio da mu otac bude trener, a vodstvo reprezentacije mu to nije dopuštalo. S obzirom da se nije mirio s tim, jednog se dana odlučio na drastičnu odluku. Pojavio se nekoliko dana kasnije u Portugalu i zatražio državljanstvo, a pravo nastupa za novu zemlju stekao je 2019. Otac mu je trener, a da ga smatra najzaslužnijim za svoj sportski uspon, pokazao je i u Eugeneu. Čim su mu nakon finala stavili medalju oko vrata, skinuo ju je, otrčao na tribinu i poklonio je tati.

- Pobjedu posvećujem svom ocu, cijeloj obitelji, svome klubu Benfici i Portugalu koji mi je dao priliku da nastavim karijeru na najvišoj razini.

Tata me naučio

Jorge je godinama proučavao brojne bivše troskokaše i osmislio jedinstvenu tehniku skakanja koja je spoj nekadašnjih velikana, mješavina Jonathana Edwardsa, Phillipsa Idowua, Mikea Conleyja i ruske škole.

- Danas skačem onako kako me je tata naučio. Pokušao je napraviti jednu ludu tehniku, miks ruske tehnike s američkom i engleskom. Svaki je dio drugačiji, početni kutovi, tehnika rukama, pokreti, sve je vrlo različito. Pokušao je izvući dobre stvari iz tih zemalja i skakača i prenijeti ih meni. I još uvijek proučava i pokušava pronaći način za rušenje svjetskog rekorda - ispričao je nedavno.

Taj svjetski rekord, tih famoznih 18,29 koliko je Jonathan Edwards skočio još prije 27 godina, stalno mu je u mislima. Istina je da od spomenute 2015. nije skočio preko 18 metara, ali posljednje se dvije godine stalno mota oko te granice i uvjeren je da tata može smisliti recept kako da poleti tamo gdje još nijedan čovjek nije bio.

image
BEN STANSALL Afp

- Ostaviti trag u povijesti - to je ono što želim napraviti. U budućnosti želim da me ljudi prepoznaju po tome da sam napravio nešto važno, poput Usaina Bolta ili Cristiana Ronalda. Pokušat ću osvojiti što više naslova i oboriti svjetski rekord. To je moj sportski san.

Dva najvažnija zlata u atletici sada ima, olimpijsko i svjetsko, a svjetski rekord bi bio šlag na tortu.

- Mislim da mogu napredovati pola metra od sada do kraja karijere, skočiti više od 18,40. Trebao bih to moći postići, a hoću li uspjeti, teško je reći. Ako popravim neke detalje u svom skoku, mislim da mogu završiti karijeru 40-50 cm boljim osobnim rekordom od sadašnjeg.

Nema odustajanja

Spreman je, kaže, na težak rad kako bi ispunio svoj plan i nada se da će svojim primjerom nadahnuti ljude da ostvare svoje snove.

- Želim da me ljudi doživljavaju kao osobu koja nikad ne odustaje. Želim pokazati ljudima nikada ne smiju zaboraviti snove koje imaju, nikada, unatoč problemima, unatoč visokim planinama kroz koje će možda morati proći. Što god bilo, nikad ne odustajte, idite dalje dok ne ostvarite svoj san - poručio je svojedobno u razgovoru za Red Bullovu stranicu.

Iako je, kako je i sam rekao, još uvijek pun planova i ambicija u troskoku, već zna i što bi želio raditi nakon završetka natjecateljske karijere.

- Želim prenositi ono što sam naučio novoj generaciji mladih sportaša u Portugalu. Volio bih da djeca imaju priliku postići ono što ja uspio u atletici ili čak i više. Želio ih naučiti ono što je moj otac naučio mene. Ne želim završiti karijeru i da poslije mene ne bude nikog drugog u troskoku. Volio bih da umjesto pet olimpijskih pobjednika u Portugalu imamo njih deset ili 15, kao na primjer na Kubi.

Svojedobno je osvojio zlato na Panameričkim igrama, a sljedeći će mjesec u dresu nove domovine pokušati prvi put postati i europski prvak. Možda to zlato nema težinu poput olimpijskog ili svjetskog, ali tata i sin Pichardo će moći staviti još jednu kvačicu u svojoj bilježnici s ciljevima.

Linker
28. studeni 2024 14:11