Opraštam se ove godine od nastupa. Moja priča je počela 1981. godine. Jedna godina je propala zbog korone, prošla, te nisam vozio. Dakle, ovo je moja četrdeseta sezona, a iduće godine ću imati 60 godina. Planiram napravit feštu, okupiti prijatelje, te im reći: ‘Prijatelji, hvala, to je to!’ - kazuje nam raspoloženo Niko Pulić, koji će na WRC Rallyju Croatia 2022. odvoziti svoje posljednje kilometre u ulozi natjecatelja.

I to je to?

- Ne idem ja nigdje iz automobilizma. Nećete me se riješiti. Ne, ne. Pomagat ću mladima. Moj sin Ivan je pokrenuo priču. Osnovali smo u našim Konavlima klub, te nakon što ove godine zaključim s nastupima posvetit ću se radu u novoosnovanom Auto klubu Konavle. Osim što ću pomagati mladim vozačima, organizacijski imam plan vratiti rally u Konavle i dovest napokon utrku prvenstva Europe na brdu u Konavle ili Dubrovnik. To je moj plan u iduće dvije, tri godine. To je moja velika želja. Ali, samo neka se zna, ne vozi Niko ovu zadnju sezonu da bi mahao gledateljima, pozdravio ih na kraju, već da bi mahnuo konkurenciji, pokazao i u ovoj zadnjoj sezoni tko je tko. Zapaprit će moje Konavle mnogima. Kad sam počeo, odmah sam bio na pobjedničkom postolju. Bit ću i ove godine. I neće me drugi skinuti s njega. Već će Niko Pulić odšetati s njega. Sa šampanjcem u jednoj ruci, s pobjedničkim pokalom u drugom.

ZELJKO PUHOVSKI/CROPIX Cropix

Leti ‘Leteći Konavljanin’ sto na sat i danas, ubrzava kad priča o planovima za budućnost, ali zadatak je ‘đir (šetnja) kroz povijest’. Prešaltao se Niko, i evo ga, u 1981. godini.

- Svirajući bubnjeve, skupio sam novac, te kupio Fiat 850 Special. Poslije sam ga zamijenio za trkaćeg fiću, koji je bio napola spreman za utrke. Ali, kad sam mijenjao aute, nisam znao je li fićo valja ili ne. Ha, pa ja tad nisam imao ni vozačku dozvolu. Uglavnom, svirajući sam imao novce za kupiti automobil. I tako, vozeći preko Vojnovića (ulica u Dubrovniku), sreo sam Dubravka Čikora, a on je tad bio ozbiljan vozač u bivšoj državi, s odličnim rezultatima, te ozbiljnim trkaćim autima. Okupljao je mladiće, koji su voljeli auto sport i pokazivali znakove kako bi od njih moglo sutra biti nešto.

Dogodio se ‘sudar’ u Gradu, Čikor je vidio Pulića, koji se vozi nije imao godina da bi imao vozačku.

Svirao i taksirao

- Čikor je primijetio taj moj (polu)trkači auto, tog mog fiću, a kako se približavala utrka, zaustavio me te upitao jesam li spreman posuditi auto jednom drugom vozaču. Pristao sam, ali uz uvjet da i ja mogu doći na trening gdje sam želio pokazati kako imam mota za ovaj naš sport. I tako je taj Fićo bio moja ulaznica u to društvo, te početak moje automobilističke karijere.

Prvu utrku je 1981. godine vozio pod tuđim imenom.

- Današnja supruga, a tadašnja cura, te u to vrijeme druženje s njezinim bratom dovelo je do dogovora da će on ići sa mnom na utrku jer je već imao 18 godina i najvažnije, imao je vozačku dozvolu. Bio sam na Sutjesci startni broj 2007. Utrke su trajale od ponedjeljka do nedjelje kad je bilo finale. Pet prvih dana su bile kvalifikacije za to nedjeljno finale. Uspio sam ući u njega, i ne samo ući, već sam bio drugi u konkurenciji tisuću i nešto natjecatelja. I onda, 1982., opet sam na istom mjestu, i opet izbornim finale, i budem treći. Zovu me tad preko razglasa da preuzmem pokal, popnem se na pobjedničko postolje, a kad su me vidjeli: ‘O, pa imamo na postolju nekoga tko je tu bio i prošle godine’. I onda, tko me nije znao kako se zovem, čita onaj zapisnik, te se pita, kako sad piše Niko Pulić kad je to Vicko Šoletić, koji je 1981. bio drugi. Tako su otkrili prevara. Meni je 4. srpnja 1981. godine nedostajalo osam dana do 18. rođendana, te prava nastupa. Zbog toga sam vozio na tuđe ime i prezime. Ali, kažem, Čikor je vidio na tom mom prvom treningu kako meni vožnja ‘leži’, a to je na kraju potvrdila i štoperica. Čikor je bio taj ‘krivac’ što sam se počeo utrkivati, međutim, nije me upropastio, kako je većina roditelja znala reći kad počneš voziti, trkati se. Naprotiv, naučio nas je voziti, pokazao nam je pravi put, te naučio nas kako kontrolirati puno ‘konja’ ispod haube.

ŽELJKO PUHOVSKI/CROPIX Željko Puhovski/cropix

I tako je Pulić svirao bubnjeve da bi ‘pjevao’ na stazi.

- Svih tih osam, devet godina, koliko sam vozio u bivšoj državi, trajalo je skupljanje novaca kako bi mogao nastupati. Sve što sam radio, to sam potrošio za nabavu auta, popravke, gume, odlazak na utrke, startnine... Bože moj, ja sam u to vrijeme svirao, zatim taksirao, vozio špediciju, prevozio robu, vozio autobus. Sjećam se kako sam do zadnjeg ‘dinara’ potrošio napraviti novog Fića. Klub ga je tad dobio od auto škole. Preuredili smo ga za kružne i brdske utrke. Kad smo to napravili, a to je bilo 1988. godine, mogao sam kupiti poslovan prostor na Stradunu za novce koje sam potrošio za sređivanje auta. Pomagao mi je u početku Burđelez. S pokojnim Mirom Uroševićem, koji je bio taksist na aerodromu, dok bi čekali novu vožnju, ‘lupali’ smo na taksi stajalištu te radili fiću. Učio sam od njih kako nije nevažno koliki je nagib kotača, amortizer, koliko trebaju biti napumpane gume...

Radio je i učio, kaže, dan i noć. Na kalendaru je označio kad su trke.

- Išao sam s tim svojim Fićom u Kraljevo, Kragujevac, Novi Sad, te Ušće Beograd, tzv. ‘Letna liga’, četiri vikenda. Prvi vikend me nije bilo nigdje, drugi vikend sam bio deseti, treći vikend sam stigao do postolja. Špijunirao sam, gledao što rade, naravno, oni najbolji, koliko onaj najbolji pumpa gume. Veliku pomoć sam imao od Stojana Vlaha iz Rijeke jer u Dubrovniku nisam imao gdje provjeriti je li auto u redu, jesmo li složili motor kako treba ili ne, a kako smo trenirali? Po noći, dok Grad spava, dok nema nikoga na cesti, jurili smo po Babinom kuku. Tad tamo nije bilo toliko kuća, a tu je bila jedina prava uzbrdica. I onda, u deset, petnaest minuta, ako si probao, probao si, i bježi, jer su u međuvremenu ljudi, koji su živjeli u blizini, pozvali policiju zbog ‘gasera’, te buke, koja ih je probudila. Kad mi je Vlah pomogao, tad sam na Ušću izborio finale. Uspjeh je bio doći među tih 30 najboljih, jer je bilo stotinu Fića, a propusna moć staze 30, 35 auta. Zbog toga su bile kvalifikacije. Na kraju sam došao do postolja. Vozio sam tih godina između 25 do 30 utrka, bio treći na brdu i treći na krugu. Što da vam kažem, koliko puta se upitam je li jača europska titula na brdu, koju sam osvojio, ili to treće mjesto među sto Fića bivše Jugoslavije s obzirom na konkurenciju, te sve ostalo.

Domovinski rat je ostavio aute u garaži, ali već 1993. godine opet je upalio motore.

- Tad si po zakonu sam mogao osnovati klub. Uglavnom, tad je nastao Auto klub ‘Čikor Pulić’ s ‘produžetcima’, tj. imenom sponzora. Veliki vjetar u leđa klubu je bio moj ulazak u INA team na račun rezultata koje sam imao 1990. i 1991. godine. Povlačim za sobom Dubravka Čikora i Dražena Belohradskog. Nas trojica smo nekoliko godina harali brdom i krugom. Rasporedili smo se dobro, Belohradski je bio do 1300, Čikor do dvije litre, a ja sam bio preko dvije litre. Nitko nam nije mogao priči dok se nisam odlučio otići u Europu.

Početak u Europi nije bio lagan, sto puta je znao reći kako će ga sve to ‘ubiti’.

- Danas dolazi sve na naplatu, danas me ‘ubijaju’ sve te lude stvari koje sam radio, a sve kako bi vozio. Nisam bio fer prema mojoj obitelji, a sve, kažem, jer sam bio, kako mi to kažemo u Konavlima, ‘manit’. Želio sam pokazati ljudima koji su na utrke dolazili s helikopterom, koje su čekali kamioni s autima i opremom, sve prateće službe, kako nije sve u novcu. Sjedim jednom u Češkoj, prva utrka, i gledam vremena koje su postigli ti ‘pijani bogataši’, a znaš kakve aute imaju, kakve uvjete, pa usporediš sa svojim vremenima, i kažem Čikoru i Belohradskom: ‘Ekipa, pa nisu oni ništa posebno’. Da, imali smo super rezultate, sva trojica smo bila na postolju u klasama. Kažem, tad sam sam sebi rekao, gledat ćete vi u leđa ‘prosjaku iz Hrvatske’. Krpili smo se 1994., 1995., pa je došla 1996. godina. Tad je automobilizam u Hrvatskoj bio hit, Hrvatska televizija je izravno prenosila zagrebačku utrku, radila reportaže s ostalih utrka, konkurencija sve jača i jača u Hrvatskoj, ali nam nisu mogli ništa. Bili smo ispred ostalih ‘par milijuna svjetlosnih godina’. Međutim, dokazao si se u Hrvatskoj. Tad je Europa bila u prvom planu. Idemo pokazati i Europi!

Prvi, bez dileme

Tri puta je bio prvak Europe na brdskim stazama. Najdraži od ta tri naslova?

- Prvi. Bez dileme. Prvi veliki uspjeh je bio 1996. godine kad sam bio treći, pa opet treći 1997. godine, dok sam 1998. godine izgubio naslov zbog donje majice, azbestne... Stoji, trebalo je imati, ali prvi si, i onda se to gleda, a kad su drugi bili prvi, to se nije gledalo. Diskvalificirali su me, te je Ronald Vanek iz Njemačke uzeo naslov, a, zanimljivo, koja slučajnost, suci, svi koji su vodili glavnu riječ iz Njemačke. I tad sam im rekao: Vidimo se iduće godine! Što ste bili prvi, bili ste.

Sjeo je 1999. godine u auto Otokara Kramskog, velikog prijatelja.

- Sponzora nije bilo, te sam se odlučio na tu suradnju i vozio sam za Kramskog. I sad se vraćam na obitelj, Bože što sam ja znao napraviti. Malome krizma, a ja kažem, to će moja supruga odraditi, idem ja, imam utrku. Danas me boli glava zbog toga. Krizma je jednom u životu, a utrka je svako malo. Ali, meni, ‘manitom’ Konavljaninu je važnija bila utrka. Stoji, da nisam bio takav, ne bi došao do cilja. Pokazao sam Europi, eno tamo u jednim Konavlima ima vozač koji zna. I nakon te 1999. godine, opet ‘ludi Niko’ želi pokazati kako to nije bilo slučajno. I ponovim uspjeh nakon kojeg mi mnogi govore: ‘Niko, bravo, to je to. Nema novaca, dokazao si se. Nema smisla glavom kroz zid’. Ali, ‘ludi Niko’ gleda statistiku, čita povijest prvenstva Europe na brdu, koja je duža od sedam desetljeća. U njoj stoji tad – nitko nikad nije bio prvak tri puta za redom. I kaže ludi Niko, idem opet. I onda osvoji treću. I onda krene po četvrtu, i popne se opet na krov Europe, ali sam se popeo svima na glavu, pa su odlučili da nisam ja prvak, već Talijan. Imali smo isti broj bodova, isti broj prvih mjesta, a oni kažu: on je na jednoj utrci imao konkurenciju od 51 auta, a ti si ih imao 48. To što sam bio brži po vremenima, što je on mene uvijek gledao u leđa, to nisu uzeli u obzir. I umjesto pet, imam tri naslova europskog prvaka.

Hrvatski kamion

Zatim je odlučio voziti utrke kamiona.

- Bio sam na testiranju s Lanciom. Tihomir Filipović je bio najavio da će dovest Alfu Quattro ST, a ti ST automobili su bili formula za ostale. Filipović je institucija, a mi smo se pripremali s Lanciom. Imao sam uz sebe još većeg ‘luđaka’, inženjera Zlatka Kvočića, koji je konstruirao moju Lanciju, kasnije i kamione. Ja sam bio za voziti, a on je bio majstor za prilagoditi auto vozaču. I na tom testiranju Lancie, a sve da dobijem Filipovića, tadašnji zastupnik Mercedesa je doveo pet kamiona na Grobnik. Imali su oni ‘team building’. Gledao sam iza mreže na zagrebačkom zavoju kako oni to voze. Mene je moj otac držao u skutu kad je vozio kamion, on bi dole pritiskao kuplung, gas i kočnicu, a ja držao volan. I opet onaj ‘maniti’ Niko: ‘Oni su smiješni kako voze’, a svi ti vozači su došli s nekoliko privatnih aviona na Grobnik, sletjeli na onaj mali aerodrom pored, u Čavlima. Upoznao sam se tad s ljudima iz Mercedesa, i odmah u glavu: ‘Želim voziti, i bit ću bolji!’. Na kraju sam dobio priliku. Išao sam na Hockenheim, doveli kamion prvaka, sjeo sam u njega, te imamo sjajan rezultat. I tako sam prestao voziti brdo, te se odlučio okušati u kamionima. Nakon toga smo napravili hrvatski kamion, trajalo je to pet prekrasnih godina. Nažalost, nisam uzeo europsku titulu, ali sam imao par pobjeda na utrkama, ukupno desetak postolja. Moj najveći trijumf je bio Nürburgring. Utrku je gledalo 183.000 gledatelja, a ja pobjednik. Imao sam nakon utrke desetak tjelohranitelja da me gledatelji ne rastrgaju jer su se željeli slikati sa mnom. Ma, dva i pol sata sam potpisivao postere, razglednice, na majice.

Vratio se nakon toga na 1999. godinu, svoj prvi naslov prvaka Europe.

- Bilo je to u francuskim brdima, deveti mjesec, ako budem prvi, prvak sam Europe. U okolici ‘milijun’ tunela na kojima je radilo i puno Hrvata. Par tisuća ih je došlo na utrku. Razvili hrvatske zastave. Davor Buconić, koji me je pratio, izvještavao s mojih nastupa, a koji je prije mene vidio semafor i potvrdu kako sam pobijedio, ja to još ne znam, baca se na koljena, dobaci mi hrvatsku zastavu. Nakon toga sa svih strana trče navijači prema meni. Svaka pobjeda ima težinu. Svaka je izborena teškom mukom. Nisam se vozio u business klasi, nisam spavao u najboljim hotelima, nisam imao ‘milijun’ rezervnih dijelova, nove gume za svaki trening, već sam se vozio s autom na trke, koliko sam samo noći znao prespavati u tom autu ili kombiju. Pobjeđivao sam iz inata, onog svog konavoskog kad sam znao vikati konkurenciji: ‘E, vidjet ćete Vi tko je seljak iz Konavala! Prosjak iz Hrvatske. I vidjeli su. Da, vidjeli su!’