'BILO JE I TALENTIRANIJIH KLINACA, ALI NITKO NIJE VOLIO TOLIKO RADITI' Trener najboljeg hrvatskog sportaša otkrio tajnu njegovog uspjeha

Prije dvije godine je na našu pozornicu, po svoj prvi pehar Sportskih novosti, došao kao friški svjetski prvak. I ako je te 2017. za većinu bio nepoznanica i svojevrsni šok, a bio je, priznaje to i njegov trener Lucijan Krce, danas je Tin Srbić konstanta. Konstanta u svjetskom vrhu, konstanta u pričama o najuspješnijim hrvatskim sportašima. Dokazao je u međuvremenu da to neočekivano zlato iz Montreala nije bilo nikakav “izolirani incident”, da neupitno spada među svjetsku kremu na kraljevskoj gimnastičkoj spravi preči. Lani četvrti na SP-u, ove godine drugi i u Europi i u svijetu, s vizom za Olimpijske igre u džepu. I drugi put hrvatski sportaš godine.

Veliki radnik, poslušan, usredotočen, čvrst u glavi... Takvim ga opisuje njegov trener, a u njegove riječi ne treba sumnjati jer Tina trenira još otkad je bio dijete, odnosno otkad je kao devetogodišnjak prebačen u napredniju grupu. U kojoj se, zar ste sumnjali, brzo počeo isticati.

- Bio je dosta šutljiv, čak i malo preplašen, u smislu da se bojao išta reći treneru. Što sam rekao, to je radio i nije tu bilo nikakvih prigovora. Bio je jedan od rijetkih sportaša kojem date zadatak i kad se okrenete, on ga i dalje radi. Klinci su obično zaigrani i kad im okrenete leđa, odmah su u nekom svom filmu. A Tin je odrađivao sve što mu se reklo i vidjelo se da to voli. Praktički je tražio da se s njim više radi. Kad god bih ga stavio pod opterećenje, dao mu neke teže zadatke, uvijek ga je to privlačilo. I to ga je izdvajalo od drugih od samog početka - priča Lucijan Krce.

Je li se u tim godinama izdvajao i talentom?

- Bio je talentiran, ali bilo je i talentiranije djece od njega u klubu. No, ti dečki su se jednostavno izgubili jer nisu imali volje, našli su neke druge interese, bilo im je preteško. A on je odmalena imao kontinuitet, i kroz rezultate i kroz pristup radu. Jasno, ne bi mogao doći do ovih rezultata da nije talentiran, ali najviše je tu presudan bio rad i želja da tim radom postigne nešto u sportu.

Podrška roditelja, a u Tinovom slučaju to nikad nije bilo upitno, također je imala ogromnu ulogu.

- Bez roditelja ne ide, pogotovo zato što u gimnastici djeca vrlo rano kreću i ovisna su o tome da ih netko dovodi na treninge. Sjećam se kao da je jučer bilo njegove mame i tate kako praktički kampiraju ispred kluba, bez njihove podrške to ne bi funkcioniralo. Sestra mu je također bila iznimno talentirana, jako je dobro napredovala, ali nije pronašla taj interes prema gimnastici kao Tin.

Damir Krajac / CROPIX

Tin Srbić i Lucijan Krce

Preživjeli su Krce i Srbić i teško razdoblje u kojem se Tin dugo borio s ozljedom lakta.

- To je bilo vrijeme kad je trebao krenuti na prva velika natjecanja, juniorsko EP i EYOF, i sve se na kraju otegnulo tri godine. U početku smo željeli to riješiti bez operacije jer je bio premlad, bilo je pokazatelja da bi to moglo uspjeti, ali počeo se jako naglo razvijati, dobio je i na težini, a treninzi su postajali sve teži. Čak je i s tom ozljedom ušao u finale EYOF-a u višeboju, ali poslije toga smo se morali vratiti dr. Bojaniću koji ga je odlučio operirati i više poslije toga nije bilo problema.

Ta se ozljeda pokazala jako bitnom jer je praktički usmjerila Tinovu karijeru.

- Usmjerila je i moje razmišljanje. Ja sebe vidim kao trenera starijeg pogleda na gimnastiku, za mene je gimnastika višeboj. Ali, to je strašno zahtjevna disciplina, gurate tijelo do samih granica, i počeo sam vagati u glavi - ako bude forsirao višeboj, možda neće uspjeti u onome u čemu može biti dobar, a to je preča. I tako smo se sve više specijalizirali na preči, što se pokazalo dobrom odlukom. Bio je on izvanredan i na parteru i na ručama, ali na preči je imao nešto što je jako bitno - bio je bez straha. Na drugim spravama se to ne bi primijetilo, ali na preči, ako vas je imalo strah, ne možete napredovati.

U tom napretku Krce kao veliku pomoć ističe Marija Možnika i njegova trenera Tigrana Goričkog koji su nekoliko godina ranije pronašli put do europskog i svjetskog vrha. A pomogao je svakako i Tinov karakter, činjenica da je uvijek znao slušati i upijati, kao i njegova mentalna čvrstina koja je i danas očita na natjecanjima.

- Jest, ali na tome se radilo. Došao sam u jednom trenutku do zaključka da sam mu prenio sva svoja znanja i da bi novi iskorak možda trebalo potražiti kod sportskog psihologa. Sva sreća, odmah je to objeručke prihvatio jer je znao mu možda treba i pogled s druge strane, nešto što bi mu promijenilo razmišljanja i usmjerilo fokus na natjecanju. S Renatom Barić je tu napravio veliki napredak u mentalnoj sigurnosti. Jasno, na tome treba raditi kontinuirano kao i na fizičkom treningu, ne možeš doći samo nekoliko puta i misliti da si sve naučio.

Koliko je bilo teško motivirati ga na težak rad u trošnoj dvorani Sokolskog doma, nimalo primjerenoj za vrhunsku gimnastiku?

- Iskreno, nismo znali za bolje. Rekli smo si, “imamo to što imamo, ako je mogao Marijo prije nas, i neki Slovenci koji su nam bili uzor, onda možemo i mi”. Ne znam je li ga to više motiviralo, ali je sigurno definiralo njegovu vježbu jer u onim uvjetima nismo mogli raditi najriskantnije elemente, one koje sada učimo u Lučkom. Nisam htio riskirati neku ozbiljniju ozljedu, odlučili smo se za elemente koji su možda manje atraktivni, ali jednako teški.

Ima li ponekad nesuglasica između njih dvojice?

- Mi smo kuhani i pečeni zajedno, jasno je da ima trenutaka i kad se slažemo i kad se ne slažemo, ali mora postojati dvosmjerna komunikacija, ako jedna strana ne uvažava stavove druge, to ne može funkcionirati. Uvijek smo dosad, a nadam se i da ćemo ubuduće, pronalazili zajednički jezik. Nikad nije idealno. Sad kad je postigao sve te rezultate, možda se i moj pristup promijenio, ne mogu mu ja govoriti kao klincu “sad ćeš raditi to i to”, ali on to uvažava i ne iskorištava to.

Kako Tin reagira ako mu na treninzima ne ide onako kako je zamislio?

- Ovisi u kojem razdoblju. Ako je to pripremni period, onda bude ljut, ali to je to jer zna da je sutra novi trening. Ako je to natjecateljski period, onda zna biti jako ljut, tu sam se dosta borio s njim. Pokušavao sam mu objasniti, a kasnije mu je to i Renata govorila, da si ne smije dozvoliti da bude žrtva svojih negativnih emocija. Jer, em uvježbava ponašanje koje ne bi smio, em svu tu negativnu energiju koju bi trebao usmjeriti na spravu, rasprši okolo, pa trening bude još lošiji. Ali, sve je to normalno, jer ima jako veliku želju, velika očekivanja, jako je strog prema sebi, i onda ste vi tu uvijek kao tampon-zona.

Koliko se njegov učenik promijenio nakon svjetskog zlata prije dvije godine?

- Ta godina poslije Montreala je meni bila najteža kao treneru jer se njemu sve promijenilo preko noći. Došao je praktički iz “no name” pozicije do statusa svjetskog prvaka. Nije to, naravno, bilo posve slučajno, ali iskreno, nismo ni mi očekivali da ćemo se vratiti sa zlatom. Velike su to promjene, odjednom su ga svi vukli za rukav. I meni je to bila velika promjena, ne bježim od toga, trebalo mi je vremena da se prilagodim, da pronađem drugačiji pristup. Trebalo nam je neko vrijeme da se uštimamo.

Kad smo već kod Montreala, kako je izgledao trenutak neposredno nakon što je shvatio da je njegov učenik postao svjetski prvak?

- Nisam to neposredno shvatio, ha-ha. Trebalo mi je jako dugo da mi to dođe do glave, dugo mi je to bilo u magli. Pogubio sam se malo u tome. Prvi pravi njegov rezultat koji sam doživio je bilo ovogodišnje europsko srebro. A u Montrealu smo, ruku na srce, bili zatečeni tim rezultatom. I on je vrlo slično reagirao, trebalo nam je vremena da nam se to slegne.