Nepunih je tjedan dana proteklo od velikog povratka u ring našeg najboljeg profi-teškaša Filipa Hrgovića (32 godine, 18-1). Taj prošlotjedni šakački okršaj u Manchesteru s Joeom Joyceom (39, 16-4) za našeg je borca, istina i za Britanca, bio i više i teže od "tek jednog od boksačkih mečeva". Bilo je to sučeljavanje iz kojeg je jasno samo jedan mogao izaći kao pobjednik, a ulog je bio vrlo velik, težak. Ne, nije se radilo ni o kakvom pojasu. Ondje se radilo o... karijeri!
Njezinu nastavku ili možebitnom kraju. Tako gledano, dojma smo da je Filipu prošlotjedna borba bila možda i najteža u karijeri. Na stranu što se valjalo fizički pripremiti, a i za to nije imao optimalno vrijeme jer je "uletio" kao zamjena za ozlijeđenog Dilliana Whytea, ovdje je dojma smo jednako silovit bio baš psihološki pritisak. Ulazak među konopce u Manchesteru bio je ulazak u borbu karijere. Jesmo li u pravu?
- Ante Kostelić je rekao da je fizička priprema najbolja psihička priprema - s citatom velikog skijaškog trenera počeo je naš boksački prvak.
- Dakle, sve je to usko povezano. Kad nisi fizički spreman kako treba, onda dolazi i sumnja. Onda i psihička priprema pati. Jasno, i obratno jer ako nisi siguran u sebe, onda se ne možeš ni fizički spremiti. U ovom slučaju nisam imao puno vremena i znao sam da nisam bio u vrhunskoj formi. Bio sam u solidnoj formi. Onda ti dođe sumnja, nesigurnost i slično. Da, s te je strane meč bio psihički vrlo zahtjevan. Postojao je ogroman ulog. Poraz bi me "maknuo s mape". Isto je tako bilo teško i zato što sam se spremao u Zagrebu, na što nisam naviknuo. Sve strka, brzo, mala beba doma, sve onako u zadnji čas. Ja se nisam tako naviknuo spremati i onda ti sve stavi neku dodatnu sumnju, upitnik.
Zato je sad, nakon pobjede, ne samo slast trijumfa nego olakšanje silno veće. Što se, jasno i ako se u tako kratko vremena od borbe, promijenilo? Jesu li počeli stizati kakvi pozivi, ponude...?
- Ova pobjeda mi znači puno jer sam se vratio "u igru i na velika vrata", kako se kaže. Obično boksači nakon poraza imaju neki lagani povratnički meč. Jedan do čak dva-tri takva. Ja to nisam imao nakon poraza od Duboisa. Odmah sam išao u teški, jer Joyce je sve samo ne lagana borba. Nema još nikakvih konkretnih ponuda za nove borbe. Ima nešto, malo se priča, ali ništa konkretno. Vidjet ćemo u sljedećih nekoliko tjedana koja je opcija za mene najbolja, koji datum, koji suparnik. Bit će nešto dobro.
U profesionalnoj karijeri, koja je počela 2017. godine, promijenili ste trojicu trenera. Puno ili malo?
- Pa... tako je ispalo, tako se razvila situacija. Nisam mislio da će tako biti. Ja sam sa svakim trenerom planirao ostati puno duže. S Pedrom Diazom je "puknulo", s Ronniejem Shieldsom sam doživio poraz i trebalo mi je osvježenje, a sad sam, eto, već s trećim i nadam se sa zadnjim.
"Kliknuli" jeste vi i trener Abel Sanchez (76), čini se ovako sa strane. Jedan drugom ste trebali. Obojica za povratak, za dokazivanje, potvrđivanje.
- Abel Sanchez je već u godinama, on je dokazan, napravio je puno toga u boksu, ali mislim da mu je bilo dosadno u mirovini. Nedostajali su mu izazovi u sportu, a još ima u sebi žara i želje za pobjedama. Što se mene tiče, jako mi se svidio od prvog razgovora. Da, "kliknuli" smo. Napravio sam dobar potez. Abel Sanchez mi odgovara kao čovjek. Iskreno... prošli trener, Ronnie Shields, s njim nisam nikad uspostavio baš takav kontakt na toj nekoj ljudskoj razini. Kao da sam se zavaravao da je to to. S Pedrom Diazom je bio OK, ali dogodio se neki splet okolnosti u okviru kojih smo se rastali. Trebao mi je jadan ovakav trener, čovjek kakav je Abel Sanchez i vjerujem da ćemo skupa puno napraviti.
To "puno napraviti" je cilj koji si je Filip dao na začetku profi-karijere i od kojeg ne odstupa. Njegov boksački sveti gral zove se naslov svjetskog prvaka.
- Naravno, to je cilj. Vjerujem, siguran sam da uz pravu pripremu i izvedbu, bez ozljeda, da mogu parirati svima. Kako Bog da. Vidimo da nije uvijek do nas, puno je okolnosti koje mogu utjecati.
Znamo kakva je vrijednost, veličina, snaga najboljih 20-ak teškaša svijeta. Oleksandr Usik, Daniel Dubois, Anthony Joshua, Derek Chisora, Martin Bakole, Zhilei Zhang... naveli smo samo neke. Može li Filip Hrgović sa svakim od njih?
- Naravno da mogu! Nije upitno ni u jednom trenutku, siguran sam da mogu. Sa svakim od tih sjajnih boraca, nijanse odlučuju, a ja sam siguran da mogu parirati svima. Time nisam rekao da sto posto mogu svakog pobijediti. Mislim, vjerujem da mogu, u odličnoj izvedbi. To su borbe u kojima nijanse odlučuju. Jedan udarac, jedan bod mijenja sve. Jedna runda može presuditi. U svakoj borbi, bilo s kim i bilo kada, vjerujem u pobjedu. To se podrazumijeva, a opet se može svašta dogoditi. Evo, ja sam siguran da sam bolji borac od Duboisa, ali se toliko tih stvari tada dogodilo, pred meč taj... Pa, i u samom meču. Jednostavno, nevjerojatan splet. Na koncu tada nisam izašao kao pobjednik, čovjek je sad svjetski prvak. To su te nijanse, ne možemo na sve utjecati.
Koliko je uistinu sputavajuća činjenica da ste iz države koja je malena, koja nije ni odveć bogata, nema velike sponzore, ma nema ni jednu TV kuću koja bi mogla izdvojiti novac za platiti prava prijenosa? To se sve prati u svijetu boksačkih promocija. Jeste li osjetili da su vas gledali podcjenjivački, kao nekoga tko malo smeta?
- O da, naravno. Velika je razlika, iako sam svjestan da ljudi to ne shvaćaju i zvuči kao neko opravdanje, alibi, izgovor. Iako, na kraju krajeva, kad završiš karijeru i imaš određeni omjer pobjeda i poraza, samo je to bitno i samo se to gleda. Nitko ne priča jesi li bio Nigerijac, Austrijanac ili Meksikanac. Nažalost, o tomu nitko na kraju ne priča, ali ja sam se uvjerio u to na svom putu. A i gledam što se događa u boksu. Gledam kako stradavaju borci iz malenih država. Veliku ulogu igra pitanje koliko si isplativ promotorima. Toliko će se onda oni o tebi brinuti, usmjeravati te, imati mogućnosti. Kad promotor ima borca koji iza sebe ima neku veliku TV kuću, kad zna da će se to njemu isplatiti trostruko, puno je lakše raditi karijeru, birati suparnike po mjeri. Evo, recimo, moj zadnji i jedini poraz. Izgubio sam od Duboisa, svjetskog prvaka i to zbog posjekotine. Nije me nokautirao. Meni su nakon toga tri ciklusa priprema propala prije Joycea. Jako sam teško mogao dogovoriti povratnički meč. Jako su me maltretirali, podcjenjivali. S druge strane, taj isti Dubois je dvaput izgubio, predao protiv Usika i Joycea, ali on je odmah dobio povratničku borbu. I u toj povratničkoj borbi triput bio na podu u prvoj rundi (protiv Jarrella Millera, nap. a.), na kraju pobijedio. I opet je dobio priliku!. Vidite Joycea koji je prije mene izgubio tri od četiri borbe, opet je dobio veliku borbu protiv Whytea. Tu sam na kraju ja "uletio" jer se Whyte ozlijedio, ali eto dokaza, dobio je priliku. Ja to nisam dobio! Ljudi možda ne shvaćaju koliko je to bitno. Koliko te s tim maltretiranjem, podcjenjivanjem zapravo iscrpe, izmore. Osjećam da su mi uzeli jako puno energije, a sve zbog biznisa, novca.
Na ovo bismo se samo nadovezali upitom: Pa ima li u profesionalnom boksu poštenja? Sa sportskog stajališta.
- Odgovorit ću na to, ali samo bih se nadovezao još i rekao kako imam način razmišljanja "luđaka". Ne gledam na probleme već uvijek tražim rješenje. Vjerujem da svatko ima svoju sudbinu. Ja nikad ne kukam, ne sažalijevam se, a sve ono što sam prolazio, što sam spominjao, za sve sam to uvijek vjerovao da ću pobijediti, da me ništa ne može slomiti i da ću ja postati svjetski prvak, unatoč svemu. Sad, koliko je boks pošten? Uz čvrstu, čeličnu volju i rad, sve može. Jest, nama iz manjih nacija, ne samo meni nego i drugima, znam dosta kolega, je puno teže. Sad, može li se tu govoriti o poštenju ili je to jednostavno biznis, brojke... O tomu bi se dalo raspraviti. Onda možemo postaviti i pitanje koliko je svaki biznis pošten. Da, nije to baš "čisti" sport. Sport se uvijek percipira kao nešto zaista čisto, pravedno. U tom kontekstu, profi boks nije takav, ali ako ga gledamo kao posao, ne znam baš postoji li u poslu, biznisu, kategorija poštenja - dosta će dobro poentirati Filip Hrgović.
Komentari (0)
Komentiraj