Jednom smo je nazvali, odnosno napisali na stranicama ovog dnevnika - Žena za postolja. Ove je godine to toliko suvereno, nadmoćno dokazala da su dodatna pojašnjenja potpuno suvišna.
No, prije reminiscencije na 2024. za koju je primila “nagradu svih nagrada” u hrvatskom sportu, jer nju dodjeljuju svi sportski novinari u ovoj državi odnosno oni koji su ipak najpozvaniji i najupućeniji, moramo se vratiti u godinu 2020. Teška, naporna godina. Psihički prije svega. Sjećate se, bila je to godina pandemije. Sve je stalo, cijeli svijet. U jednom trenutku, u travnju mjesecu izračunato je kako je tih dana doma bilo, iz kuće ili stana se praktički nije micalo četiri milijarde ljudi! Pola čovječanstva.
Jasno, u tim je godinama i sport patio, ali opet... Nije se predavao. Ni sport, ni sportašice. Te je godine jedna Splićanka uspjela prekinuti fantastičan niz od osam uzastopnih ljeta u kojima je Sandra Perković bila proglašavana najboljom sportašicom Hrvatske. Bila je to Barbara Matić.
Dodjela bez tračka glamoura
Kao danas se sjećamo, jedne prosinačke kasne večeri, trenutak uručenja, dodjele nagrade upriličen je u majušnom studiju Hrvatske televizije. Dvojica snimatelja, Barbara sa svojim trenerom Vladimirom Preradovićem, na suprotnoj strani voditelj emisije, kolega Marko Šapit i potpisnik ovih redaka. Svi na minimalno metar razdaljine, strogo poštivanje protupandemijskih mjera. Emisija se snimala, onda emitirala dan kasnije. Nema publike, čestitara, pljeska. Nema ni tračka glamoura. Nije se smjelo. Po završetku emisije, tek izlazak izvan zgrade i poziranje kolegi fotografu ispred osvijetljenog bora. Kao jedine kulise koja je koliko-toliko odisala, glumila neki svečani trenutak.
Znam samo da mi je u tom trenutku bilo baš žao što je dotad najljepši, najsvečaniji trenutak jedne mlade sportašice (osvojila je bila te natjecanjima skromne godine, super jaki Grand Slam u Budimpešti), nužno morao proteći tako... Skromno i samozatajno. Doba življenja pod maskama. Iako, te iste večeri, vozeći se doma malo je novinar razmišljao (i to se ponekad događa), te sam istinski bio uvjeren u sljedeće. E, ne, neće to na ovome završiti. Ova “mala” iz Splita, iz tamo nekog sada već famoznog atomskog skloništa je predodređena za puno više, jače, te ne za svjetla, već reflektore pozornice.
Prolazile su polako godine, Barbara je bivala sve jačom, nizala sjajne trofeje. Nakon što je prethodno bila dvaput juniorska, postala je i dvostruka seniorska prvakinja svijeta, osvajala turnire. Bilo je i posrtanja, razočaranja (Igre u Tokiju 2021. prije svega), ali Barbara je sazrijevala. Ne bi li se rascvjetala u punoj raskoši kad za to dođe trenutak. On je bio u 2024.
Ni kišica nije smetala
Dakle, kakav je to početak godine bio... Nestvarno. U prva tri mjeseca, gdjegod se pojavila, sve je “potaracala”, rekli bi u Dalmaciji. Grand Prix u Portugalu, pa dva Grand Slama u Azerbajdžanu i Gruziji zlato, između toga u pariškom Bercyju (Accor Arena), pred 15.000 gledatelja bronca. Čudesno. Četiri turnira, tri zlata i bronca. Jedina koja je osvojila medalje na svim tim turnirima, zasjela debelo na prvo mjesto rang-liste do 70 kilograma.
Onda je došao travanj i zagrebačka Arena. Europsko prvenstvo. Natjecanje na kojem ima do tada same bronce. Tri, u biti su i četiri jer su Europske igre 2019. bile kao EP. U prvoj borbi je ozlijedila palac protiv Britanke Petersen-Pollard. Nije pričala o tome, samo ovlaš malo spomenula prije polufinala.
- E, a zašto bi bilo jednostavno kad može komplicirano.
To je bio sav njezin komentar. Dok je prst lagano otekao, koliko boli, nećemo ni pitati. S tim da su u judu ručni zahvati, čvrsti, jaki stisak sve. Znate epilog. Barbara je u finalu protiv Grkinje Teltsidou slavila zlatnim bodom za svoje prvo, toliko željeno europsko zlato.
- Ništa, sad se zna koji je sljedeći cilj.
Pariz, da. Sve nam je jasno. Doista, daleko je, uvjerljivo najbolja u svojoj kategoriji, ali opet “kopka” nas malo... Tolika nadmoć, da nije prerano došla u formu. Osim toga, u judu, među najboljih 10, pa i 15, minimalne su razlike. Jedan krivi centimetar, jedna sekunda kašnjenja dijeli one na postolju od onih koje ispadnu putem.
- Lijepo sam se naspavala, popila sam kavu jer bez toga ne mogu. Čak mi ni ova kišica ujutro nije smetala previše.
To je bila Barbara u Parizu, početkom tog 31. srpnja, dana borbe njezine kategorije do 70 kg. Mirna, smirena, lagano nasmiješena, ali fokusirana. Od 11 sati kada je startala protiv Kim Polling, pa preko Tsunode i da ne nabrajamo sve već ispisano do finala protiv Njemice Miriam Butkereit od koje nikad nije izgubila. I to je bilo to. Ostvarenje njezinih snova, nagrada njezinog rada i talenta. Vrh. Olimp. U Parizu se tog kasnog poslijepodneva već razvedrilo, sunce je zasjalo i predivno se presijavalo na Barbarinoj kolajni dok je pozirala. Ne pred okićenim borom u prosinačkoj zagrebačkoj večeri, već ispred Eiffelovog tornja u olimpijskom Parizu. To je to, to je ono što smo ovoj djevojci željeli, za što smo baš svim srcem navijali, iako novinari to baš ne bi trebali, smjeli... Ma, pusti nepisana pravila ako su emocije jače.
Nije zatvorila vrata judu
Ova djevojka, briljantna sportašica, sada s pariškim zlatom jedna iz plejade olimpijskih besmrtnika, privukla je emocije nacije. Ona je zapravo sjajna priča. Žena koja je krenula iz atomskog skloništa u podrumu splitskih Pujanki do ukupno dosadašnjih 28 međunarodnih medalja, diplomirala je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, a sada studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Sportašica koja je odnedavno i dopredsjednica HOO, predsjednica Komisije sportaša HOO, članica Komisije sportaša Europskog judo saveza.
I ne, nije zatvorila vrata judu. Istina, neće je biti u prvoj polovici godine na EP i SP jer nije u optimalnoj formi, ali iz kimona se ona ne skida. No, zaslužila je nakon Pariza i svoj veliki trenutak slave, glamuroznog priznanja Hrvatske u TV prijenosu, pred auditorijem, s cvijećem i pljeskom. Žena za postolja, to je Barbara!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....