ČERVAR ZA SN 'U Hrvatskoj se ne vrednuju rukometni uspjesi, rukometu se ne priznaje status najuspješnijeg sporta!'

Dugo ga nije bilo. U nedjelju će u Umagu održati predavanje na seminaru trenera i svi već znaju da slijedi fešta. Lino Červar se ne predaje, Metalurg ponovo igra jako dobar rukomet, bit će u Ligi prvaka, vraća se u SEHA ligu, a veliki šef se, izgleda, jako ozbiljno sprema preuzeti Makedoniju.

Ništa nas ne bi iznenadilo, dapače, jer Lino je uvijek bio majstor situacije, a situacija kaže da je na putu do SP-a u Francuskoj Makedoniji protivnik Češka. E sad, ako se vratimo u povijest Češka nam je jednom davno stajala na putu do Portugala. Te priče s Linom sigurno se sjećate jer postala je legenda.

Kako je Lino Červar, kako zdravlje?

- Hvala na pitanju dobro, u skladu s godinama. Ja sam u svom svijetu, radim, uvijek težim nečem novom, drukčijem, to me čini zadovoljnim. I tako se lakše nosim s problemima.

I polako ste se ponovo približili Vardaru?

- Ne bih to uzeo baš zdravo za gotovo. Čvrsto sam na zemlji. Vardar je bolji, to je europski projekt, za razliku od našeg, koji je domaći. Vardar ima najbolje uvjete na svijetu, ima provjerene igrače, a ja imam 12 od 16 njih između 18 i 21 godine, ali da igramo dobar rukomet, to da.

Zna se tko sam ja

Logika kaže da Metalurg ima mladost iz Makedonije koja sutra treba nositi reprezentaciju, a trener te mladosti je Lino Červar...

- Ha, pitate za izbornika? Ja nisam nikome konkurent, ali postoje stvari koje se provesti moraju i koje treba poštovati. Vidim da se provlači moje ime, pa Hedin, Brković... Zašto sam rekao da nisam konkurent? Svi mi imamo svoj životopis, zna se tko smo, što smo... To je jednostavno stvar izbora. Ako me pitate jesam li umoran, odgovor je - nisam. Zadovoljan sam što je Makedonija jedna od rijetkih zemalja u kojoj je rukomet sport broj 1, što je sve počelo od Metalurga, što tu stvaramo nešto za sutra. I dobro nam ide.

Što kažete za Hrvatsku, bronca u Poljskoj je velika stvar nakon što smo dvaput propustili postolje u Kataru i Danskoj?

- Hrvatski rukomet je fenomen, dive nam se u pozitivnom smislu, zavide nam isto tako jer nikad nikog ne ostavljamo ravnodušnim. Ja se vidim kao dio toga jer smo 2003. napravili zaokret, kult, a to traje već punih 13 godina i nadam se da će trajati i dalje. Znate, nije lako na toj klupi sjediti 157 puta pod pritiskom... Zadovoljan sam što smo i u Poljskoj ostali rukometna velesila i sve ih podržavam, ali ima stvari i koje mi se ne dopadaju.

Recimo...

- To da se slave mjesta, koja se u moje vrijeme nisu smatrala uspjehom, da nas se skriva dok vladaju mediokriteti, da se naši uspjesi relativiziraju, da se stalno postavlja pitanje jesmo li mogli više, što je čista podvala. Pa što više, od posljednjeg mjesta došli smo do prvog, osvojili svjetski i olimpijski naslov. Ti ljudi koji su to napravili su danas tu, vode sve. Uspjeli smo to s igračima iz domaće lige koja kao da ne postoji, u kojoj se centri poput Osijeka, Splita, Čakovca, Karlovca, Kutine... gase. Umjesto da se o tome govori, sve se svede na priču dočeka na Trgu, gdje dođe 150.000 ljudi i onda od sutra ništa. Umjesto da se slavi, rukomet nema tretman koji zaslužuje, on je sakriven, u masu medija ga i nema osim ako nije neka afera. Snimaju se filmovi o drugima, slave se osma, deveta mjesta, veličaju se neki koji nisu ni blizu... Ma, nikad se neću s tim pomiriti i prestati govoriti o tome jer to je sramota.

Uvijek za samokritiku

Kažu da je i rukomet sam kriv za to?

- Ja sam uvijek za samokritiku, ali u ovom slučaju to nije u pitanju. I to je na neki način podvala. To je stvar sustava vrijednosti, a taj sustav očito kod nas ne funkcionira. Pa ja ne znam koji je to sport zaslužio više od rukometa rezultatski gledano svih ovih 20-tak godina, uz dužno poštovanje svima. Primjer, ja u Skoplju ne mogu gledati Hrvatsku u Herningu jer to radi Doma TV, pa uz poštovanje njima, da me se krivo ne shvati, zar to nije žalosno? Čija je to reprezentacija, privatna? Pa se sjetim SP 2009, koliko su nas “gadili” da su izgrađene rukometne dvorane, a danas ih kao takve ne spominju i da stvar bude gora, jedino tamo gdje nam je najviše trebalo, mi rukometnu dvoranu još nemamo, nego nam se Zagreb seljaka. Je l’ to u redu, pitam sve?

ŠTO JE JOŠ LINO REKAO O ODNOSU S IZBORNIKOM BABIĆEM I IVANOM BALIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A