DVIJE OLIMPIJSKE PRIČE Pešalov živi s 4500 kuna, a Puch je danas paraolimpijac

Ovo su tri priče o sportašima koji su za Hrvatsku osvajali olimpijske medalje, mijenjali zastave i putovnice da bi nastupali za Lijepu našu, a treća je priča o mušketiru iz Maksimirske ulice, koji danas odlazi u London, uz taktove Dinamove himne i kultnu pjesmu Prljavog kazališta “Heroj ulice”.

Ovo su priče o bugarskom dizaču utega, koje službena Sofija izvozi kao ružino ulje, o austrijskom tvorničaru dimnjaka i njegovu konju francuske krvi plemićkog imena Banville d’Ivoy i o hrvatskom mačevaocu koji će se u Londonu boriti u floretu. Imena vam nisu nepoznata, u netipičnim sportovima za Hrvate ginuli su Nikolaj Pešalov, Pepo Puch i ginut će Bojan Jovanović.

Bugarski izvoz dizača

Nikolaj Pešalov za Hrvatsku je osvojio zlatnu medalju u Sydneyju i brončanu u Ateni te još 14 raznoraznih medalja. U Split je došao na inicijativu Boška Čavke 1997. godine kada je bugarski teškoatletski savez masovno izvozio dizače utega, a najbolji kupac bio je Katar. Od te prakse nisu odustali ni danas, Bugari će dizati u Londonu utege za Azerbajdžan. Danas je Pešalov trener u teškoatletskom klubu Split, životari sa 4500 kuna i čeka olimpijsku penziju. A kad spomenete zakon o olimpijskim mirovinama, samo ćete razbjesniti Boška Čavku:

- Jao državi koja nema 15,000.000 kuna za 165 sportaša koji su proslavili njezino ime. Ni stan mu još nisu riješili, makar ga obećanjima zavlače već godinama. Nemaju novca za sportaše, ali imaju za svoje povlastice, to su lažljivci od vrha do dna...

Nisu svi Goran Ivanišević, nisu svi zaradili za devet života, nekima bi i tih 8500 kuna mjesečno značilo ugodan život...

- Svi se vole slikati sa sportašima, svima bomboni umjesto riječi ispadaju iz usta, a kada treba izglasati zakon o olimpijskim mirovinama, oni će sve to uredno prolongirati za neku od jesenskih saborskih sjednica i nije ih briga ima li osvajač zlatne medalje za kruh ili ne - ogorčeno je naglasio Boško Čavka, vrlo plastično slikajući sjaj i bijedu olimpijskih medalja.

Pepi Puch je moj omiljeni lik s Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine. Zapravo, više me oduševljavao njegov konj skorojević jer je Herr Puch, vlasnik tvornice dimnjaka iz Graza, jahao pod hrvatskom zastavom. Njegov konj Banville d’Ivoy, vrijedan milijun eura, u Ateni je živio u klimatiziranoj štali, luksuznoj poput apartmana u Hiltonu, jeo je zob iz Maroka, smjela mu se približiti samo trenerica iz Beča Michele Schwarzen- bach.

Banville je umirovljen

Iako sam naučio mnoge novinarske trikove, ta konjina mi je, poput Luke Modrića, opalila silenzio stampa. No, naš četveronožni sportski heroj je bio malo i “curica”, na prvoj prepreci se ukopao, a nesretni Pepi Puch je odletio u jarak. Tada sam pomislio: “Da sam ti ja gazda, završio bi kao mesni doručak u PIK-u Vrbovec...” No, umjesto bičem, konju su i nakon takvog gafa tepali na uho...

Na žalost, nesretni Pepi Puch, koji me inspirirao za brojne članke, nije imao sreće. Pao je na turniru u Morsbachu i slomio vratni kralježak. Snagom volje živi i govori, mentalno je sasvim u redu, a u Londonu će nastupati za Austriju na Paraolimpijskim igrama. Banville d’Ivoy je umirovljen i lagodno živi na nekom austrijskom pašnjaku, uživa u nedirnutom miru. A kako se dimnjaci u Austriji još uvijek dobro prodaju, ta francuska konjina i danas jede zob iz Maroka...