Prije nego što će na scenu stupiti Marko Strahija i Gordan Kožulj, a nakon njih Duje Draganja i Sanja Jovanović i potpisati najuspješnije razdoblje hrvatskog plivanja, ovaj sport kod nas je tijekom devedesetih na svojim jakim plećima nosio Miloš Milošević (47), Splićanin s - već jako dugo - riječkom adresom.
Milošević je danas trener u svojem Primorju, ali i reprezentaciji Hrvatske, čiji je svojedobno bio direktor i izbornik, a u međuvremenu je radio i u Turskoj. Uglavnom, nakon vrhunske plivačke karijere i umirovljenja 2004. godine, Mićo je i uz bazen prošao sve, sakupio gomilu iskustva koje može prenositi na buduće generacije. A predvodnik najnovije u hrvatskom plivanju je Franko Grgić, friški dvostruki svjetski juniorski prvak i svjetski juniorski rekorder na 1500 slobodno.
- Osim što su dva svjetska zlata jako velik uspjeh, ono što stvari čini izvanserijskima i izvanzemaljskima su rezultati na 800 (7:45.92) i 1500 metara (14:46.09), koji pripadaju među vrhunske seniorske, a kad uzmemo u obzir da je Franko još mlađi junior, impresivno je čak i preblaga riječ za sve što je napravio ove godine.
Rad prvi uvjet uspjeha
Milošević ne sumnja da Hrvatska dobiva novu plivačku zvijezdu.
- Pod uvjetom da ne bude ozljeda, pred njim je, definitivno, velika karijera. Riječ je o izvanserijskom talentu kakav se rijetko rađa, u njegovim godinama na toj su razini bili, recimo, samo Ian Thorpe ili Michael Phelps, osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u najmlađim danima. Sad, da bi Franko Grgić mogao realizirati taj svoj silan potencijal, potrebna je logistika, podrška Saveza, možda čak i države, jer njemu trebaju pravi uvjeti, a to košta.
Kako riješiti taj problem?
- Trebali bi se pronaći veći sponzori jer nije Franko sam, uz njega je i Marin Mogić, koji također već ima olimpijsku normu. Tu je i trener, kojeg također treba platiti.
Uspoređivati današnje vrijeme s onim u kojem je Mićo plivao, nema nekog smisla.
- Tada nije bilo interneta, puno je teže bilo doći do informacija, a danas se one lakše razmjenjuju. Ono što pouzdano znam je da Franko i Marin puno rade, što je u plivanju prvi preduvjet za uspjeh, pa im baš zbog toga treba osigurati logističku potporu. I znam ja da se kaže kako nije sve u novcu, ali bez novca se ipak ne može živjeti. Svojedobno smo Marko Strahija, Gordan Kožulj i ja, a kasnije i Duje Draganja i Sanja Jovanović, imali stipendije gradova ili klubova, a s isplivanom normom uslijedila bi i ona Hrvatskog olimpijskog odbora. Sada su, pak, klubovi u velikim problemima, muče se s financijama... I još nešto: u moje je vrijeme sve bilo jeftinije.
Bolja infrastruktura
Ono što ova generacija ima, a Mićina nije imala, to su bazeni u gotovo svim hrvatskim gradovima, po nekoliko njih u Zagrebu i Rijeci.
Infrastruktura je puno bolja, povećala se masovnost, pa smo tako dočekali dva fantastična dugoprugaša, vrhunske rezultate u disciplinama koje kod nas gotovo da nisu niti postojale.
Miloševićeve medalje
SP (25m)
ZLATO Palma de Mallorca 1993. (100 leptir)
EP (50m)
BRONCA Sheffield 1993. (100 leptir)
SREBRO Istanbul 1999. (50 leptir)
EP (25m)
BRONCA Espoo 1992. (50 leptir)
BRONCA Gateshead 1993. (4x50 slobodno)
SREBRO Rostock 1996. (4x50 slobodno)
ZLATO Sheffield 1998. (50 leptir)
ZLATO Lisabon 1999. (50 leptir)
SREBRO Riesa 2002. (50 leptir)
- I za mene su Mogićevi i Grgićevi rezultati bili iznenađenje jer smo se mi plivači znali šaliti da Slovenci plivaju duge pruge, a mi smo sprinteri. Sad se to okrenulo. Međutim, definitivno se nije dogodilo slučajno i tu treba posebno istaknuti trenera Matu Ružića, koji zaslužuje sve pohvale. Činjenica da je Marin došao prije njega pokazuje da Frankovi rezultati nisu slučajnost, a obojica su u stanju napraviti ozbiljnu seniorsku karijeru.
Govori se da je nešto takvo nemoguće bez odlaska na američko sveučilište...
- Ja ne mislim da je tako - odmah će Milošević.
- Ako smo Sanja i ja mogli uspjeti bez odlaska u SAD, gdje je jednostavnije, ne vidim da, uz posložene stvari oko njih, to ne mogu napraviti Grgić i Mogić.
Što je s ostalima, kakav je aktualni trenutak hrvatskog plivanja?
- Imamo tu još Antona Lončara, Brunu Blaškovića, Nikolu Miljenića, Nikolu Obrovca, nekoliko talentiranih juniora i juniorki, jednu kvalitetnu generaciju koju trebamo zadržati u plivanju. Prebrodili smo smjenu generacija, brojne promjene nakon zabrane kostima, sve ono u čemu se nismo bili najbolje snašli. Imamo i velik broj mladih trenera, generacijski smo bliski, suradnja je puno bolja.
Još netko može iskočiti
Koliko sve to prati Hrvatski plivački savez?
- U veljači su došli novi predsjednik, Vladislav Veselica, i novi Izvršni odbor, razdvojene su funkcije direktora i izbornika reprezentacije, na koje su imenovani Klara Šiljeg i Goran Leko, a oni sada moraju napraviti planove za budućnost. Treba im dati vremena.
U prijelaznom razdoblju je Miloš Milošević na Svjetsko prvenstvo u Gwangju otišao kao trener i vođa puta, ali iz Južne Koreje se nije vratio zadovoljan.
- Očekivao sam više od jednog polufinala u kojem je plivao Obrovac. Tamo su podbacili Lončar i Blašković, za koje sam vjerovao da mogu barem do polufinala, ali to je sport, ne ide uvijek kako planiraš.
Na Olimpijskim igrama u Tokiju trebalo bi biti bolje...
- Imamo već tu dvojicu s normama, štafeta 4x100 mješovito je vrlo blizu jer mislim da možemo ući među 16 na Europskom prvenstvu, što donosi kvalifikaciju za Olimpijske igre, pa bi tako mogli imati i osam ljudi. Bez štafete bi optimalan broj bio četiri do pet, s time da godinu dana prije Igara uvijek treba računati na to da još netko može iskočiti - završio je razgovor u optimističnom tonu legendarni hrvatski “leptir”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....