Jedan se mladić, velika zvijezda svjetske gimnastika, posljednjih dana u Osijeku redovito pojavljivao u dvorani Gradski vrt. Prijepodne je trenirao na spravama postavljenima za Svjetski kup kojem je Grad na Dravi 16. put bio domaćin, ali popodne ga na samom natjecanju nismo imali priliku gledati u akciji. Ilja Kovtun, 21-godišnji Ukrajinac, trenutno se nalazi u svojevrsnom administrativnom vakuumu. Prije nekoliko su mjeseci on i trenerica Irina Gorbačeva zatražili hrvatsko državljanstvo, zeleno svjetlo im je upalio i Hrvatski gimnastički savez, a sada se čeka da sve potvrde i nadležne državne institucije.
A kako ga Ukrajinci ne žele dragovoljno pustiti, godinu dana ne može nastupati na velikim natjecanjima, pa je tako i nadmetanje u svom Osijeku morao pratiti s tribina. Kažemo "svom" jer Ilja se doista već udomaćio u Osijeku, tu živi tri godine, točnije otkad je je Vladimir Mađarević, direktor osječkog Svjetskog kupa, a danas i hrvatski izbornik, pozvao gimnastičare iz ratom zahvaćene Ukrajine da se dođu pripremati u vrhunski uređeni Sokol Centar. Teško da je tada mogao pomisliti da će i tri godine kasnije biti na Dravi.
- Nismo o tome razmišljali. U početku je stvarno bilo teško, otišao sam iz Ukrajine samo na dva tjedna zbog natjecanja, a onda se to odužilo na mjesec, dva, tri, četiri... Nismo se vraćali kući, išli smo iz države u državu. Tako smo došli i u Osijek. Živjeli smo tu dva ili tri mjeseca i puno nas je bilo, 10-12 dečki i 3-4 trenera, ali poslije Svjetskog prvenstva u Liverpoolu svi su otišli, a moja trenerica je razgovarala s Mađarevićem i on joj je rekao da možemo ostati tu dok traje rat i da će nam pomoći - prepričava nam Ilja kojeg smo uhvatili nakon jednog treninga.
Kada smo prije tri godine radili intervju s njim, trebao nam je prevoditelj. Danas to više nije slučaj. Mladić iz grada Čerkasija u središnjoj Ukrajini sasvim je dobro svladao hrvatski jezik. Dakako, uz primjetan osječki naglasak.
- Ma, to su mi samo ovaj tjedan rekli već pet puta - smije se Kovtun.
Otkad je objavljeno da je zatražio hrvatsko državljanstvo, nije se oglašavao. Ni na društvenim mrežama, ni u medijima. Sada je po prvi put odlučio govoriti o svojoj situaciji.
- Trenutno i dalje čekamo papire i sve ostalo. Vladimir Mađarević i predsjednik GK Osijek-Žito i Marko Pipunić daju sve od sebe da se to dogodi što prije, a sve što se traži od nas je da i dalje treniramo i da budem u dobroj formi.
Dakle, ništa ga nije pokolebalo, i dalje je odlučan u namjeri da postane hrvatski reprezentativac?
- Da, da, da! Sve ostaje isto. I dalje treniram, a sada samo treba malo pričekati.
Kovtun spada u sam gimnastički vrh, jedan je od najboljih višebojaca svijeta, briljantan na više sprava. Aktualni je svjetski doprvak u višeboju, europski prvak na ručama i preči, a na lanjskim Olimpijskim igrama u Parizu osvojio je srebro na ručama, te bio četvrti u višeboju i na parteru. Još kao 18-godišnji klinac osvojio je svjetsku broncu u višeboju, a do danas u svome životopisu ima upisano već osam medalja s europskih prvenstava.
Nije realno očekivati da će se ta brojka povećati ove godine, ali Ilja je strpljiv.
- Za ovu godinu ništa ne mogu reći jer to ne ovisi o nama. Mislim da je realnije da ću iduće godine nastupati, a ova godina mi je zapravo i dobro došla jer su mi prošle tri sezone bile jako aktivne. Imao sam po 25-28 natjecanja godišnje, sa svim stranim ligama i svim ostalim, tako da sada mogu malo popraviti svoje probleme s nogama i ramenima. Isto tako, imam priliku malo popraviti i svoje vježbe jer došao je novi pravilnik, pa sada mogu u miru sve naučiti i u iduću godinu ući s dobrim rezultatima.
Kada je donio odluku da će zatražiti hrvatsko državljanstvo?
- Ne znam u kojem trenutku, ne mogu reći. Znate ono kako se snijeg kotrlja s planine. U početku je to malo, a onda pred kraj velika lavina. Tako je bilo i kod mene. Poslije Olimpijskih igara sam konačno odlučio jer u Ukrajini ne cijene dovoljno sportaše. Bilo je puno situacija u ove tri godine, ne samo zbog rata, iako je i rat imao utjecaja.
Je li uzimanje državljanstva i svojevrsna zahvala ljudima koji su mu pomogli u Osijeku?
- Jako mi je drago što su mi pomogli, Mađarević i Pipunić su mi omogućili da živim u Sokol Centru, da imam hranu i sve što mi treba. Ali, nije to jedino. Ja nisam Hrvat, nisam tu rođen, nisam ništa, a ljudi se prema meni ovdje ponašaju puno bolje nego u Ukrajini. Kad osvojim medalje, sretniji su ljudi ovdje nego u Ukrajini.
Kad je procurilo da je Kovtun zatražio hrvatsko državljanstvo, velik dio reakcija u Ukrajini je bio vrlo oštar. Ništa neočekivano jer, da se ne lažemo, bilo bi tako i u Hrvatskoj da je situacija obrnuta. Uostalom, već smo imali slične slučajeve. Obični navijači, vodeći ljudi ukrajinskog sporta, ali i dio sportaša nije dobro prihvatio Kovtunov potez.
- To je sve normalno, nisam u tome vidio ništa loše. U Ukrajini je rat, ljudi imaju puno problema, stalno žive u stresu, pomalo su od toga postali i agresivni i zato im ništa ne mogu prigovoriti. Netko misli ovako, netko onako, a puno me ljudi i podržalo. Ali razumijem i jedne i druge, sve mi je to normalno. Prvih dan-dva bio sam malo tužan zbog poruka na Instagramu, ali kasnije sam prihvatio da ljudi mogu pisati što god hoće. Ja imam svoj život i moram odlučiti o svome životu tako da meni bude dobro.
Kakvu je financijsku potporu imao iz Ukrajine proteklih godina?
- Ovdje živim i treniram, u Sokolu mi je sve omogućeno, a jedino što mi je dala Ukrajina su premije na temelju rezultata, što je i logično. A osim toga, bili su mi plaćeni i nastupi za Ukrajinu na natjecanjima, što je također logično.
Je li mu se javio netko od kolega iz ukrajinske reprezentacije?
- Nitko ništa. Ali mogu to i razumjeti, ostali su Ukrajini, a tamo je rat.
Velik dio najboljih hrvatskih gimnastičara pružio mu je javnu potporu, je li u međuvremenu razgovarao s njima?
- Koliko znam, imali su sastanak i podržali me, ali nisam s njima razgovarao o tome. Nadam se da nikome neću smetati, ja imam svoje sprave, oni imaju svoje. A i dobro je da bude još jedan gimnastičar u Hrvatskoj, koji k tome radi i višeboj, i na kojeg se mladi mogu ugledati.
Kakvi su mu sportski ciljevi u budućnosti?
- I dalje želim raditi višeboj. Nadam se još barem osam godina, ako sve bude u redu i ako ne bude ozljeda. Želim ostvariti najbolje moguće rezultate, zlato na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Najviše bih volio kad bi se to dogodilo u višeboju jer znam koliko je to teško. Ljudima sa strane koji to ne razumiju je svejedno, jednako im znači medalja na jednoj spravi ili u višeboju, ali ja bih više volio da to bude u višeboju. U hrvatskom dresu? Tako je, da!
Kako danas doživljava Hrvatsku, što mu se sviđa, a što ne?
- Sviđa mi se u Osijeku jer sam iz sličnog, malog grada. Sve je blizu, sve imaš, dvorana je super, hrana je također slična. A što mi se ne sviđa? Joj, gužva.
Zar i u Osijeku?!
- Da, da. U 7 ujutro je velika gužva na cesti, ali bio sam i u Zagrebu, tamo je još gore, užas.
Ne skriva da u Osijeku ima djevojku i da voli s njom šetati uz Dravu.
- I redovito po ljeti idemo na Kopiku - govori poput pravog Osječanina.
Što je od hrane zavolio u Hrvatskoj?
- Volim meso, volim roštiljati.
A kulen?
- Što je to kulen? Aha, kužim, kužim, ona kobasica. Ma sve što je od mesa mi je super, ha-ha.
Nedostaje li mu nešto iz Ukrajine?
- Ne fali mi ništa, a ako nešto i fali, mama mi može donijeti. Primjerice, neke bombone i druge slatkiše koje sam volio dok sam bio mali.
Je li bilo teško naučiti hrvatski jezik?
- U početku sam znao nekoliko riječi, a onda sam se počeo družiti sa svima u Sokolu, pa sam ponekad uzeo novine, trudio se pročitati i za pola godine sam naučio. Ali, ima i puno sličnih riječi kao u ukrajinskom.
Komentari (0)
Komentiraj