Kada vas u kolijevci olimpizma, u Grčkoj, četiri puta izaberu za sportaša godine i kada nitko u povijesti nema više titula od vas, znači da ste nešto posebno. A Eleftherios ‘Lefteris‘ Petrounias doista je poseban sportaš, jedan od najvećih vježbača na karikama u povijesti, Lord of the Rings kako mu tepaju i u Grčkoj i u ostatku gimnastičkog svijeta. Olimpijski pobjednik iz Rio de Janeira, brončani iz Tokija i Pariza, tri puta svjetski i čak sedam puta europski prvak! Kad pogledate te brojke i kad znate da se uspjesi u bazičnim sportovima u većini zemalja posebno cijene, onda vam je jasno zašto je četiri puta bio najbolji grčki sportaš.
- Jako je teško biti najbolji u našoj zemlji jer imamo jako puno dobrih sportaša. Posljednjih nekoliko godina sam redovito u top 3, ali iskreno, sretan sam što nisam na vrhu jer to znači da podižemo sport na višu razinu, a to je jako važno. Nije dobro kad je netko uvijek i zauvijek najbolji sportaš - govori nam 34-godišnji Petrounias.
Posljednjih su ga godina na tronu naslijedila nova dvojica grčkih sportskih velikana, Giannis Antetokounmpo i Miltiadis Tentoglou, ali Lefteris je i dalje veliki sportski uzor svojim mlađim sunarodnjacima. Od dijeljenja autograma i ‘selfieja‘ teško može pobjeći.
- Uf, svaki dan i posvuda. Ako to znači biti zvijezda, onda jesam zvijezda u Grčkoj, ali pokušavam izvući najbolje iz toga, pokušavam biti pozitivna zvijezda u smislu da privlačim više djece u sport. Po cijele dane, prije i nakon treninga sam u klubu koji vodim sa suprugom i nastojim pomoći da se podigne gimnastika, ali i cijeli sport. Jer postoji velika rupa između sportaša koji pokušavaju postati nešto i onih koji jesu nešto i u toj se rupi mnogi izgube. Ja tu rupu nastojim ispuniti davanjem veće pozornosti sportašima.
Zvijezda je u svojoj Grčkoj, a zvijezda je ovih dana i u Osijeku, na 16. izdanju Svjetskog kupa. No, nije prvi put u slavonskoj ravnici.
- Prošlo je 12 godina, eto koliko sam star!
Kaže da je nakon prve olimpijske medalje znatno smanjio broj natjecanja, pa je tako i Osijek posljednjih godina ispadao iz njegova kalendara, ali ove sezone ga je pretpostavio i Bakuu, i Antalyji, i Dohi...
- Kao prvo, datumi su mi ove godine odgovarali, jer je turnir mjesec dana prije EP-a. A osim toga, nedostajao mi je Osijek i ovdašnja organizacija. Volim biti ovdje, imam lijepe uspomene jer sam svaki put pobijedio i došao sam to ponoviti.
Osijek je ove godine ‘uzdrmao‘ svijet gimnastike udvostručenjem nagradnog fonda u odnosu na sve druge turnire Svjetskog kupa.
- To je jako dobro za sportaše! Gimnastičari svaki dan riskiraju živote i zato je jako važno dati im više pozornosti kroz ovakve nagrade. Mislim da je Hrvatska poboljšava cijeli gimnastički sustav jer razgovarao sam s mnogim sportašima, a znate da ja poznajem sve jer sam jako star ha-ha, i složili smo se da je organizacija ovdje nevjerojatna. Gotovo kao na Europskom prvenstvu. Puno je volontera, transport je odličan, sve je savršeno.
Je li to put kojim bi trebala krenuti cijela gimnastika?
- Apsolutno! Je li Marijo Možnik vaš predsjednik Saveza? To se vidi. Marijo je moj prijatelj, natjecali smo se zajedno, i vidi se razlika otkad je on na čelu.
Vratili smo se još malo njegovoj karijeri? Je li i nakon tri olimpijske medalje i dalje jednako motiviran i za Los Angeles 2028. godine?
- Uf, još i više! Uz sve obveze koje danas imam u Grčkoj, trening je postao vrijeme samo za mene. Kad idem na trening, baš uživam, to mi više nije problem. Problemi su danas negdje drugdje, izvan gimnastike, a gimnastika je za mene samo izvor sreće. Uživam u svemu, motiviran sam, želim da me moja djeca gledaju uživo da izvlače pouke iz mojih nastupa.
Kada spominje djecu, reći ćemo da sa suprugom Vasiliki Millousi, također nekadašnjom gimnastičarkom, ima dvije kćeri. Bi li volio jednog dana i njih vidjeti kao profesionalne gimnastičarke?
- Imaju 4 i 5 godina i treniraju gimnastiku, već su u natjecateljskoj skupini. Izgledaju jako dobro, rade stvari koje rade sedmogodišnjakinje. Volio bih ih vidjeti u gimnastici, ali više od toga želim da izvuku najbolje iz gimnastike za svoje tijelo i um. Ako za 10 ili 12 godina budu htjele raditi nešto drugo, to će biti u redu jer će biti u formi i imat će razvijeno i tijelo i um.
On sam je kao tinejdžer na duže vrijeme, na čak četiri godine, pobjegao iz gimnastike.
- Imao sam neke manje ozljede, a osjećao sam i da tadašnji trener ne vjeruje previše u mene i to je ugasilo moje snove. Želim da moj tim uvijek vjeruje u mene, tek tada mogu ići naprijed velikim koracima. Ako ljudi oko mene ne vjeruju, to je problem. Sve je to, uz faktor da sam bio tinejdžer i da sam gledao prijatelje kako se zabavljaju, dovelo do odluke da stanem.
Koliko je povratak nakon toga bio težak?
- Nimalo! Bio sam pun energije, pun motivacije za pakleni rad i brzo sam se vratio. U prvoj sam godini bio junior, a u drugoj sam morao pobijediti tada aktualnog olimpijskog pobjednika na karikama i svog sunarodnjaka Dimosthenisa Tampakosa i napravio sam to. I danas još uvijek radim kao tinejdžer.
U to doba često mu je na "jelovniku" bio i parkour.
- Nisam se nikad natjecao u parkouru, ali radio sam puno ludih stvari. Bilo je to mračno razdoblje mog života, ha-ha. Zanimao me samo adrenalinu. Vozio sam motocikle, jako velike i jako brze, bez ikakvog opreza, tako da sam sretan što sam uopće živ. Previše sam se zabavljao.
Za vikend će ispred Gradskog vrta biti upravo prezentacija parkoura kao najnovije gimnastičke discipline. Možda bi se mogao okušati?
- Mislim da sam ipak prestar za to, ha-ha.
Moramo za kraj spomenuti još jedan iznimno vrijedan projekt u koju je uključen naš sugovornik. Već godinama je, naime, vrlo aktivan u različitim anti-bullying kampanjama budući da je i sam kao dijete bio meta zlostavljanja vršnjaka zbog svoje omalene građe.
- Kad sam bio klinac, bullying nije postojao kao fraza. Ali, kad sam kasnije slušao o bullyingu, shvatio sam da sam sve to proživio kao dijete. Zato sam želio postati dio kampanje i pomoći klincima da se nose s tim, da upravljaju svojim osjećajima, jer živimo u čudnim vremenima i današnjim generacijama nije nimalo lako.
Kako se on sam nosio s maltretiranjem?
- Napravio bih stoj na rukama, pitao ih "možete li vi to" i otišao. Za mene je to bio izlaz, ali mnogi klinci to ne mogu tako riješiti i zato sam se uključio u kampanju.
Komentari (0)
Komentiraj