Hrvatsku gimnastiku na Dobro Svjetskom kupu u Osijeku od 10. do 13. travnja predstavljat će devetero reprezentativaca, a predvodit će ih najiskusniji član našeg tima, srebrni olimpijac, te bivši svjetski i dvostruki europski viceprvak na konju s hvataljkama, 38-godišnji Filip Ude.

- Kako sam? Ako vam kažem da nakon 30 godina konačno uživam u onome što radim, u treninzima, onda sam sve rekao - raspoloženo će Filip mjesec dana prije otvaranja svoje nove gimnastičke sezone, upravo u Osijeku.

- Nije jednostavno trenirati gimnastiku, pogotovo višeboj koji sam ja radio skoro cijeli život. Tko kaže da mu je uvijek lijepo trenirati, mislim da laže. To je nemoguće. Ali, ja trenutačno baš uživam u treninzima. Trener me nekada mora tjerati iz dvorane. Volim kad mi ide dobro, kad vježba uspije, zacrtao sam si neke nove ciljeve u životu i idem dan po dan za njima. A onda godinu po godinu. Granice u gimnastici se pomiču i ja sam svakako jedan od primjera.

Ude: Želim na EP u Zagrebu s 40 godina

Primjer u kojem je na pragu 39. i dalje konkurentan za najveće gimnastičke medalje.

- Najstariji sam u našoj reprezentaciji, ali stvarno se ne osjećam tako. Neki su skoro i upola mlađi od mene, ali ne dam se, treniram i dalje više nego mnogi. Nastupio sam sada na kontrolnom treningu reprezentacije, još prehlađen i ne još potpuno spreman, i opet me ne mogu pobijediti. Rekao sam im “ako vidim da ste mi blizu, ja ću zapeti još više”, nema šanse da tako lako odustanem, još ću gasa dati ako vidim da su mi za vratom.

Filip Ude

MARKO BANIć/REROOT Marko Banić/reroot

Kakve ciljeve si je postavio?

- Neostvareni san mi je otići na četvrte Olimpijske igre. Ako dođe do toga, bit ću sretan, napravit ću sve što je u mojoj moći da se to dogodi. Ako ne, bar ću znati da sam dao sve od sebe. Kad se pogledam u ogledalo, da si mogu reći “dao si sve od sebe”. Prije toga imam još jedan novi cilj: sljedeće godine je Europsko prvenstvo u Zagrebu. Tada ću imati 40 godina. Zamislite da osvojim medalju u Hrvatskoj...

Na tom EP-u Hrvatska bi mogla imati i novog velikog člana reprezentacije, Ukrajinca Ilju Kovtuna, koji je u procesu ishoda hrvatskog državljanstva.

- Nemam ništa protiv. Kovtun je dobra stvar za našu gimnastiku i naš Savez. On ima tek 21 godinu, iduća dva olimpijska ciklusa može osvojiti bar još dvije medalje. Možda povuče i nekoga drugoga uz sebe. Jedina stvar koja možda može nekoga mučiti je to da nas je s njim sada na konju šestorica dobrih, a samo dvojica mogu ići, primjerice, na svjetske kupove. Ako Kovtun i ja uzmemo ta dva mjesta, nitko drugi ne može nastupati. Ali, onda je to stvar dogovora i poštivanja našeg kodeksa reprezentacije da svi otprilike iskusimo natjecanja. Da nas dvojica ne idemo na sva natjecanja nego da pustimo i druge da dobiju priliku. Pa ja bih i sada mogao ići na sva natjecanja, mogao sam sada biti u Bakuu, ali nisam želio, trebaju i drugi nastupati, a ja idem na natjecanja koja su mi bitna za plan koji imamo.

Teže je nastupati doma

A plan je?

- Osijek, svjetski kupovi u Koperu i Taškentu i Europsko prvenstvo u Njemačkoj u ovom prvom dijelu sezone, a na jesen je cilj Svjetsko prvenstvo u Indoneziji.

Istočna strana Zemlje uvijek mu je bila sretna. S nje ima i olimpijsko i svjetsko (Kina) srebro. Ali, sjajno mu ide i u Osijeku u kojem je prošle godine bio na postolju s klupskim kolegom Markom Sambolecom. Filip srebrni, Marko brončani.

- Potpisao bih odmah da ponovimo prošlu godinu u Osijeku. Nije problem, mogu ja biti i treći - nasmijao se.

- Vidim da Osijek ruši rekorde, da dolazi 50 zemalja, Kinezi, Japanci, Britanci, Amerikanci... Gdje god ja dođem na natjecanja, svi su tamo. To me prati cijelu karijeru. U životu sam uvijek morao ići težim putem. To mi je suđeno. Prva dva turnira SK-a, Cottbus i Baku, uvijek budu najjači, a sad gledam “tko su ti ljudi tamo”, a i nema ih puno. Ali zato će u Osijek doći svi živi. I zato je uspjeh puno slađi kad ga ostvariš u pravoj konkurenciji. Nitko mi ne može reći “nikoga nije bilo, zato si osvojio”. Nikad nisam osvojio medalju kad nikoga nije bilo.

Budući da i dalje ima olimpijske snove, a Osijek je u ovom olimpijskom ciklusu kvalifikacijski turnir za OI, koliko je našim sportašima lakše na tom putu?

- Meni nije lakše, još mi je veći pritisak. Obožavam nastupati u Osijeku, ali ne mogu lagati i reći da nemam pritisak. Tko od naših kaže da mu nije teže nastupiti u punoj dvorani vlastitih navijača i kad znaš da si “live” na nacionalnoj televiziji, mislim da samo potiskuje tu činjenicu u sebi. Pa svi tvoji te gledaju, a ne želiš se osramotiti pred svojom publikom, pred svojom zemljom. Vani kad zeznemo, nikome ništa, gotovo nitko da ni ne zna, ideš doma dalje trenirati. A u Osijeku ako zezneš, to svi znaju. I onda krenu pitanja “kaj je bilo, zakaj si samo skočio dolje”... Svi su treneri. I kako da ja ljudima objasnim zašto sam skočio? Kad na toj spravi koja je mala krene po zlu, nemaš što, moraš skočiti dolje, pa ne mogu se baciti na leđa! Ljudi nekada nisu svjesni koliko je težak posao kojim se mi bavimo.