MATEA IKIĆ 'Nismo dolazile u Ankaru radi jedne utakmice'

Matea Ikić, 30-godišnja primačica-pucačica, jedna je od najiskusnijih igračica u našoj reprezentaciji, i to ne samo zbog godina, već i klubova i zemalja u kojima je igrala ova 181 cm visoka odbojkašica uz koju stoji podatak da loptu dohvaća iz skoka na ravno tri metra visine.

Najviše je igrala po Italiji, ali i u Poljskoj, Rumunjskoj, Francuskoj i lani Kazahstanu. Sada je pak potpisala za ambicioznog turskog drugoligaša iz Aksaraja, Kuzeiboru.

- Ne znam puno o njima, znam samo da je tamo sestra od srpske reprezentativke Tijane Bošković, dobar korektor, ljevakinja, koja je već igrala tamo drugu ligu. Znam da su stabilan drugoligaš i da im je cilj ući u Prvu ligu. Turska druga liga vrlo je jaka, ima tu jako dobrih igračica.

Stabilizacija prijema

Lani je Matea bila u egzotičnoj zemlji, u Kazastanu.

- Zanimljivo iskustvo u svakom slučaju, a igrala sam i klupsko Svjetsko prvenstvo sa klubom koji se zove Altay, bile smo pete na kraju, a na Azijskom prvenstvu četvrte, u domaćem prvenstvu prve. Šteta što nam se nije na kraju priključila legendarna Mamadova, još bi bolje prošle, možda otišle i do finala. Silvija Popović, libero Srbije, također je bila u klubu. Prvenstvo se igra turnirski, svaki mjesec po sedam dana u drugom gradu, pet turnira, plus play-off, a bio je i turnir Kupa. Dosta je bilo utakmica, fizički jako teško, jer je trebalo paziti na održavanje forme. Ali, iscrpljujuće. Sezona je završila početkom svibnja.

Zato vam je trebalo toliko dugo za oporavak, pa ste došli na pripreme reprezentacije tek u drugom dijelu, za EP?

- Nije to razlog, nismo niti razgovarali o prvom dijelu priprema. Kad su me zvali ja sam došla, ali ionako mi je trebao odmor, pa i ne znam kako bih to izdržala da me izbornik zvao od početka ljetnih priprema.

Zvao vas je da stabilizirate prijem servisa, odradite prije svega dobru obranu, ono što je vaša najjača strana.

- Pa je, zvao je da pomognem...

Nije jedini, koliko znamo, svi su vas izbornici prije njega također stavljali na svoje popise...

- Jesu, točno, ali nisu se uvijek poklopile ambicije. Konkretno, uvijek je to bila moja odluka, no, recimo, bila sam na zadnjem EP-u. Sada sam došla na pripreme prvenstveno radi izbornika, jer me interesirao taj njegov rad. Gotovo cijelu karijeru igram po Italiji, i odgovara mi njihov način rada, zato sam i prihvatila poziv.

Sviđa mi se Lea Deak

Niste požalili? Jeste i možda očekivali da ćete više igrati, da ćete biti standardna u postavi. Konkretno, startali ste u postavi u prvoj utakmici s Azerbajdžanom, no od tada ulazite s klupe.

- Ma ja sam očekivala da ću igrati i manje, pogotovo od početka, jer sam bila ta dva mjeseca izvan pogona, pa i nisam u onoj pravoj formi. Tek sam negdje na oko 70% svojih mogućnosti i nisam baš zadovoljna kako sam odradila dosadašnje utakmice, mogle je to puno bolje.

Vaš je ‘forte’ obrana, pa neki smatraju da vam je pozicija libera najbolja…

- Bilo je tih nekih pokušaja, no ja se ne smatram liberom, i ne bi mi išlo u prilog trenirati na toj poziciji u reprezentaciji a onda u klubu kao primač-pucač. Ali da, obrana mi je jača strana.

Ekipa koju ste zatekli u reprezentaciji vam je nova, kako vam to igrački izgleda.

- Znala sam neke mlađe cure jer su trenirale s nama uoči EP prije dvije godine, ali generalno sam ih upoznala tek sada. Dobro mi izgledaju, baš sam zadovoljna, naročito mi se sviđa druga tehničarka Lea Deak, mislim da ima perspektivu i da s dobrim radom, koji vidim da joj nije stran, može puno toga postići. I Božana Butigan je također interesantna, samo sada moraju nastaviti jako raditi u klubu da barem zadrže ovaj nivo, jer su vidno napredovale barem otkako ih ja gledam. Mislim da nam reprezentacija ima perspektivu, samo ako ostane na okupu, sa Santarellijem na čelu. Žao mi je uvijek kada vidim talente iz naše lige koji se onda ne razviju do kraja ako ne odu van jer kod nas treneri izgleda nedovoljno ulažu u sebe. Pogotovo mislim da nam doma jako fali individualnog rada na tehnici.

Ovo su već dosta stručni pogledi, ima li Matea ambicije baviti se jednog dana, kada okonča karijeru, i trenerskim poslom?

- Imam, to me jako zanima, završila sam i Višu trenersku školu u Splitu. Ali, još ne razmišljam o trenerskom poslu jer ne namjeravam tako skoro prestati igrati. No, voljela bih se vratiti u svoju Pulu i obnoviti odbojku koja je dosta zapostavljena tamo otkako je Boris Breščić otišao u Rusiju kao trener, prenijeti svoje iskustvo mladim igračicama.

Vratimo se mi ipak u vrijeme sadašnje, i u osminu finala Europskog prvenstva. Što očekivati od te utakmice?

Talijan je pun pogodak

- Sve je moguće, baš ne vidim nikakvog straha kod nas. I stalno imam neki osjećaj da možemo ravnopravno igrati s njima, uostalom, tako smo i igrale prije dva tjedna na pripremnom turniru u Antaliji. Nisu to neke izvanserijske igračice, za mnoge i ne znam gdje igraju, ne treba ih doživljavati kao nepremostiv problem. Nije to Srbija, koja ima svjetskih igračica u svojim redovima. Ali imaju svjetskog izbornika, Guidetti je zaista vanserijski trener koji je njihovo prvo ime. Zato mi je još više žao što naš Savez nije ranije možda pokušao s Talijanom kao izbornikom, kada su u reprezentaciji još bile Poljak, Jerkov, Ušić, Topić, Dugandžić, Miloš, Grbac...

A publika, puna dvorana, 10.000 grlatih Turaka, neće li to malo sputati vaše ruke?

- Ne vjerujem, jer se svaka od nas može isključiti na terenu da to i ne čuje. Najvažnije je samo da utakmica krene, a onda je sve lako. Nismo ovdje došle samo zbog jedne utakmice, tako nekako gledamo na stvari. Nego, kada spominjete brojke, ne znam niti da li sam ja ikada igrala pred tolikim auditorijem, jer u Italiji, gdje su pune dvorane, ipak nema tako velikih arena.