Zagreb ove godine ima i ženskog i muškog prvaka Hrvatske u rukometu. I dok su rukometaši PPD Zagreba u statusu “vječnih prvaka”, uostalom nitko osim njih od kad je Hrvatske nije podignuo taj trofej u muškoj konkurenciji, Lokomotiva je sasvim drukčija priča.

Jedini su ženski klub koji je uspio pokvariti dominaciju Podravke, ali nisu naslovi često stizali u Zagreb. Prvi naslov lokosice su osvojile 1992., drugi 2004., pa su na treći čekale deset godina, sve do 2014. i sad je Dvojci Doma sportova proslavljen i četvrti.

Zadovoljni sezonom

Ovog puta je čekanje bilo malo kraće, ali ne mnogo, a uoči sezone ovakav rasplet vjerojatno baš nitko nije očekivao. Baš kao što nitko nije očekivao da će Lokomotiva u 4. kolu, još tamo drugog dana listopada, doslovno “razmontirati” Podravku u Koprivnici. Pobjeda od čak osam golova razlike (17:25) potpuno je preokrenula situaciju i već tada je jedna ruka stavljena na trofej. Ali dugačak je bio put od listopada do kraja svibnja, a ekipa koja je u subotu u Domu sportova slavila s trofejom nema ni takvu kvalitetu ni iskustvo da je mogla do kraja “odrađivati posao”, bez obzira na kvalitativnu razliku između naše dvije najbolje ženske ekipe i ostatka prvoligaškog društva.

Ali ima Nenada Šoštarića, trenera koji je još jednom uspio posložiti kockice u pobjedničku priču, a pritom je te kockice tijekom sezone zbog količine ozljeda morao slagati u kombinacijama od kojih ga je vrlo često boljela glava. Bilo je trenutaka kad je jača ekipa bila “aut”, nego na terenu, no uspio je.

- Definitivno smo zadovoljni, zatvaramo jednu jako uspješnu sezonu u kojoj smo s izuzetno mladom ekipom, s ekipom koja je od početka bila u stvaranju došli do naslova prvakinja. Nama su najbolje igračice bile strašno puno vremena izvan igre, Stela Posavec je primjerice od osam mjeseci čak četiri bila izvan terena, pa Ines Lisjak, Dora Kalaus, Lucija Bešen... Kad sam pogledao cijelu sezonu, sve utakmice koje smo odigrali, samo jednu smo bili kompletni. U svim ostalima nedostajao nam je netko, a najčešće po dvije-tri igračice - kaže Nenad Šoštarić.

Prilika za mlade

U svemu tome bilo je i nešto dobro.

- Neke mlađe igračice imale su strašnu priliku pokazati se i kroz Europsku ligu i mogu reći da su nekoliko utakmica odigrale vrlo korektno, osim protiv Sole, ali u svim ostalim su dale sve što su mogle u tom trenutku i ne možemo im ništa zamjeriti.

Taman kad su se igrale utakmice grupne faze Europske lige, u koju je Lokomotiva ušla eliminiravši puno iskusniju i bogatiju poljsku ekipu Perlu Lublin, što je odjeknulo kao veliko iznenađenje u rukometnoj Europi, lokosice je pogodila epidemija ozljeda i zaraza koronavirusom. Nažalost, ali na neke se stvari ne može utjecati, a kuriozitet je da je nekoliko igračica imalo istu ozljedu i to - palca.

- S ozljedama smo prošli pravu kalvariju, ali smo nastavljali dalje s uvijek istim stavom koji je karakteristika Lokomotive - rad, rad, rad, upornost i ludilo trenera da igračice idu i iznad svojih granica. Mi treneri u Lokomotivi znamo da nismo obljubljeni u nekim trenucima kod igračica, ali kad završi priča onda se sve to zaboravi.

Šoštarić je poznat kao “mučitelj” i premda je u posljednje vrijeme puno tiši i kontroliraniji u iskazivanju emocija nego nekad, definitivno nikad neće biti onaj koji “titra oko osjetljivih ega” i brine što bi neka “osjetljiva dušica” koja sluša sa stane mogla reći kad “poludi” na svoju ekipu.

- Jednom sam čuo izreku nekog nogometnog trenera “ako želiš da te svi vole nemoj biti trener, nego se bavi prodajom sladoleda ili čokolade”. Čokoladu i sladoled svi vole, a nitko ne voli da ga se upozorava na pogreške i kritizira i tjera stalno sve više i više. A mi baš to radimo, tražimo uvijek više, upozoravamo na pogreške i to igrači ne vole, a pogotovo ako se od njih traži da sve što rade, rade u punom trku. No, to je način na koji se igra moderni rukomet.

I sad se lokosice mogu pohvaliti da su prvakinje države, a to je nešto što s čim se dosad nije mogla podičiti niti jedna od njih.

- Osvajanje prvenstva je ogromna stvar, to je nešto što nitko nije ni u snu očekivao, ali ja u svaku sezonu ulazim sa stavom “dobro je ako se osvoji jedan trofej”. Do sada je to dvaput bio Kup Hrvatske, pa Challenge kup, sad imamo i prvenstvo.

Brojni odlasci

Trofej ide u vitrinu, a s kojom ekipom Lokomotiva ide u Ligu prvakinja iduće sezone? Već se zna da odlaze Lucija Bešen, Dora Kalaus, Kristina Prkačin koja je bila samo pola sezone, Ivana Dežić, Josipa Mamić, a već početkom sezone je otišla i Ana Maria Gavrić. Puno. Previše, zapravo.

- Dobrodošli u moj svijet.

A odlasci ove sezone zapravo se samo nadovezuju na one od prošle kad su otišle i Larissa Kalaus i Paula Posavec.

- Svake godine nam odlaze najbolje igračice i opet ćemo imati neku varijantu mlade ekipe koju opet treba stvarati.

Ali za Ligu prvakinja će trebati više.

- Jasno je da moramo napraviti korekcije i pojačati se na određenim mjestima, a dodatni je problem da Ines Lisjak mora na operaciju ramena i neće je biti 4-5 mjeseci. Moje je da dam ideje i imena igračica koje zadovoljavaju kriterije za igranje u Lokomotivi, a ostalo ovisi o klubu i financijskim mogućnostima i mnogim drugim stvarima. Iskreno, ne znam s kojom ćemo ekipom igrati Ligu prvakinja, ali jasno je da moramo dovesti neke iskusnije igračice, one koje će biti pojačanja, a ne prinove kako bismo imali 8-9 igračica koje mogu igrati na razini Lige prvakinja i uz koje se mlade mogu razvijati.

Odnosno, kad bismo rekli u jednoj rečenici...

- Moramo se pojačati da ne bismo bili kanta za napucavanje u Ligi prvakinja jer to nema smisla.

A da to toga ne dođe, posao sad moraju odraditi oni koji vode klub. Veliki posao, ali kao što igrači(ce) u pravim utakmicama pokazuju koliko doista vrijede ili ne vrijede, tako će se u idućim mjesecima vidjeti i koliko oni vrijede, znaju i mogu.

Da, teška su vremena za sport, ali i kad nisu bila teška kao danas koristio se isti izgovor. I odavno se ofucao. Ili znaš i možeš ili ne.