Svjetska senzacija koja to nije. Zemlja od 50 tisuća stanovnika ima sve za uspjeh osim brojki

Mogu to mnogi zvati senzacijom, ali to uopće nije senzacija. Tako je jednom Island otišao na SP u nogometu, pa je Haka bila nešto oko čega je poludio cijeli svijet, pa su svi počeli govoriti “ima ovaj dobar igrač, ima onaj”… Danas kad Islanda nema, ne spominju ih, a oni su isti kao što su bili, žive svoj život i vratit će se kad-tad. Rade, čekaju novu generaciju.

Njihovi rukometaši to čine već skoro 30 godina u kontinuitetu. A to je senzacija. U tako malom okruženju napraviti takvu selekciju, imati kontinuitet i raditi tako vrhunske rezultate, mogu samo oni koji znaju što rade. A Island definitivno zna. Kad se znalo dobiti Island, mnogi su treneri znali reći da je to veliki rezultat, a kad se gubilo, onda im se serviralo od konkurencije da su to “ribari, da nisu profesionalci, da su samo slučajno tu gdje jesu”. E, pa nisu slučajno.

Nije to stvar veličine države, nego stvar toga kako i što radiš. Po tom rezonu, koji se dosta često a glupo provlači kroz medijski prostor, jedna Kina bi već odavno bila svjetska velesila u rukometu, a nije, makar pokušava puno. Robert Hedin, Šveđanin koji je vodio SAD na prošlom SP-u, kaže da ima selekciju od 400 igrača za rukomet, a znate li kakva je to mizerna brojka za jednu Ameriku, koja da hoće raditi, da uzme sustav od bilo koga, za pet godina može imati sjajnu reprezentaciju na svjetskoj sceni. Ali, Amerikancima se to ne da, rukomet nije njihov mentalni sklop i teško će postati. Mogli bismo u tom slučaju pričati o Indiji, još mnogim velikim istočnim zemljama, ali nema toga u sportu.

Island ima 350.000 stanovnika, a po tim rezonima “genijalaca” jasno si svatko postavi pitanje kako uspije napraviti sve te selekcije na tako mali broj ljudi. A napravi, radi, nema novca kad napravi igrača držati ga doma jer je to u ekonomskim realnostima neisplativo, ali šalje svoje ljude na najbolje europske rukometne destinacije, oni tamo napreduju, a s njima i sa selekcijom koja ostaje podloga cijele priče Island traje i raste, uvijek se pojavi netko novi. Nisu uvijek top budući da ne može svaka generacija izroditi majstore poput Olafura Stefanssona, ali Island je velika rukometna zemlja i to danas znaju svi.

Na EP-u su i navijači s Farskih otoka

ANDREAS GORA Dpa Picture-alliance Via Afp

Mi u okruženju imamo Crnu Goru, koja igra mnogo toga u sportu. Čije su rukometašice visoko na svjetskoj razini, košarkaši, nogometaši, a evo i rukometaši. Nema tu izobilja, isto se odlazi u potrazi za boljim, a Crna Gora ima samo nešto malo više od 600.000 stanovnika i kada dosegne generaciju za velike stvari, to je sjajno.

Nas je manje od 4 milijuna ljudi, kad se usporedimo s nekima kao Francuskom, Njemačkom, Španjolskom... teško je naći realnosti, Šveđana ima dva i pol puta više, Danaca i Norvežana pola puta više, a opet svima smo ravnopravni, nosimo se sa svima, trajemo i uspješni smo. Razlog? Zato što radimo, a to što se događa nije slučajno jer slučajno ne može biti više od 30 godina. Naravno da težimo i želimo da to bude bolje, jer može biti bolje, ali želje se nekad ne ostvaruju.

I sad se pojaviše Farski otoci i svi kažu senzacija. U smislu brojki to bi se moglo možda i dokazati jer su na tek nešto više od 50 tisuća stanovnika, ali u bilo kojem drugom smislu – ne. Ali, imaju oko sebe Dansku, Island, Norvešku, gledali su i naučili. Negdje u Torshavnu su imali i još imaju malu dvoranu, u njoj su imali tatu Skipagøtu, njemu se svidio rukomet, pa su klinci dolazi k njemu trenirati, on im je dao ključ od dvorane, mogli su raditi kad su željeli i zabavljati se kad su željeli. Probajte to kod nas. Onda su skužili da nešto znaju, da njima to ide, pa su se 2015. prvi puta pojavili u službenom natjecanju EHF-a, tzv. Emergency Cupu za reprezentacije koje nisu za veliku scenu. Pa su ga osvojili, pa su to isto ponovili 2017., pa su trebali i 2019., pa su onda skužili da su prejaki za to društvo i pustili su ih u kvalifikacije za Euro 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj. Bili su zadnji u skupini s Rusijom, Češkom i Ukrajinom, ali je ostalo zabilježeno da su dobili Češku na Farskim otocima i to je bila nova bomba koja ih je pokrenula i motivirala. Tada su ih prvi put vidjeli i od tada pa do danas oni samo napreduju. Nikad neće moći smisliti 20 ljudi odjednom da zamijene tim, šest jakih klubova, možda niti jedan, ali pomalo izbacuju, slično kao Island šalju ih na bolje i rukometno vrjednije destinacije i s njima rastu.

Prije SP 2023. prvi puta su ušli u jedne velike kvalifikacije, prošli su prvi krug, dobili Bjelorusiju u drugom koja je eliminirana iz znanih razlog, a onda u trećem, odlučujućem, naišli na Njemačku i nisu se uspjeli plasirati za SP. Ali, idu dalje, a lani su u kvalifikacijama za Euro prvi put uspjeli ono o čemu su sanjali. Prošli su kao treći u skupini iza Austrije i Rumunjske, imali su isto bodova kao Rumunji i Ukrajinci koji su ispali, ali su u krugu te tri selekcije imali prolaz. Ukrajinu i Rumunjsku dobili su doma i prvi puta došli na Euro u povijesti.

SOEREN STACHE Dpa Picture-alliance Via Afp

E, sad se vratimo na onu 2021. kad su igrali svoje prve kvalifikacije, dobili Češku. S mladom selekcijom, koja je ujedno bila ta seniorska, došli su na EHF Euro kadeta i juniora 2022,, bili deveti i deseti, pa godinu dana kasnije na SP kadeta i juniora, bili sedmi i osmi. I eto ih sada na velikoj europskoj sceni, pa vi recite je li to senzacija ili sustavni rad koji je uz sve teškoće dao rezultata...

I ono najvrjednije zbog čega najviše rastu su igrači najviše klase, Elefsen Elias Skipagotu srednjak Kiela koji je ponajbolji igrač Bundeslige, koji je zabio gol izjednačenja protiv Norveške, pa lijevi vanjski Oli Mittun koji igra u švedskom Sävehofu i na putu je prema Njemačkoj, a u Njemačkoj dres Füchse Belina već nosi malo pakleno desno krilo Hakun Teigum. Njihov vratar Pauli Jacobsen ima 21 godinu i brani doma u spomenutom H71, ali neće dugo još, baš kao i nešto starija krila Poulsen i Berg, pivotu Hornu Rasmussenu klub se i ne spominje…

I detaljčići za kraj. Imali smo i mi jednog trenera na Farskim otocima, Draga Brljevića, koji je vodio žensku reprezentaciju, koji inače živi u Švedskoj. Farane danas vodi Peter Bredsdorff Larsen, Danac koji je 2008. godine bio pomoćnik Ulriku Wilbeku za zlato koje su protiv nas osvojili u norveškom Lillehammeru. Kažu, popisali su ugovor s njim do 2026. godine, slučajno… Neš’ ti iznenađenja godine.