Nekad moraš znati malo čekati. Preciznije rečeno, biti spreman čekati. Kad imaš Srnu, Kosa, Klaricu, Mandića, Sirotića, Faljića koji su jako mladi kada dolaze u klub, a velikog novca za skupa pojačanja nema, jedino što preostaje je strpljenje. Pokriješ se po glavi, što se ono kaže, i čekaš svojih pet minuta. I tako Zagreb čeka već nekoliko sezona u kojima je bilo i jako teških trenutaka, čak i jedna na nuli, ali je opet po tko zna koji put Zagreb pokazao zašto je lider hrvatskog rukometa. A pokazao je i još nešto, a to je da se svako ulaganje višestruko isplati, da naša trostruko manja ulaganja ovdje vrijede tri puta više od ulaganja onih koji imaju novca na pretek.
Ništa normalnije od recimo razmišljanja o tome kako dobiti PSG doma ili Kiel i Aalborg vani u drugom dijelu sezone. Svima je normalno da je Zagreb konkurentan Europi, ali to baš i nije tako normalno kako se u ovom trenutku čini dok je nakon deset kola ulovio deset bodova. A da se ne lažemo, trebao je imati 13 i biti drugi na tablici, samo da je bilo malo više poštenja od strane EHF-a, koji je opet s druge strane procijenio da mu je Zagreb potreban u eliti, što se pokazalo apsolutnim pogotkom. Zagreb je vratio Beču višestruko kao i u godinama kada mu je dok je rastao svojim prisustvom i kvalitetom dizao rejting. Zagreb je danas uz Kiel najgledanija momčad Lige prvaka, Zagreb je konkurentan svima, ima najbolju obranu Lige prvaka, Zagreb nudi reprezentativce, a kod nas kako se rukomet prati većinom u siječnju, to bi trebala biti najveća stvar i dobitak protekle sezone. Ako se netko sjeti…
I zato sada i reprezentaciju čekamo nakon dugo vremena sa posebnim interesom na velikoj sceni, jer sve nekako raste i nada je da će se trend nastaviti. Jer, uvijek je bilo i bit će – bez dobrih domaćih snaga nema dobre reprezentacije. Vratimo se na Zagreb 1996, pa na Zagreb i Metković 2003. i 2004. i jasno ćemo vidjeti da je sve lijepo zapisano. To je uvijek bila naša najveća snaga. I zato svaka investicija nije prevelika i preskupa, jer se vraća.
Tih deset bodova koje je Zagreb osvojio u ovoj polusezoni Lige prvaka s obzirom na društvo u kojem se nalazi i s koji budžetima raspolažu, izgleda pomalo nevjerojatno, ali to smo mi, ništa se nije promijenilo niti će se promijeniti. Sve je to kod nas normalno. Publika i dalje voli samo pobjednike, publika će to jasno pokazati što misli kada nema rezultata, a eto nakon 30 godina rukometnih uspjeha konačno rješenje za sport, posebno kolektivni koji je nekad bio dika i ponos, još uvijek se traži. I to smo mi.
A još je Iztok Puc fenomenalni šuter svojevremeno tvrdio ‘ako mi to osvojimo, sve knjige o rukometu treba zapaliti!‘.
Osvojili su dva naslova prvaka Europe, olimpijsko zlato, svjetsko srebro i europsku broncu, knjige su ostale, a Puca nažalost više nema. Osvojeno je masu toga i nakon Puca, a mi i dalje tjeramo po svom, pišemo knjige i čekamo nekog novog Puca da nam da za pravo. I pokušavamo od toga napraviti stil života, funkcioniranja, pokušavamo staviti sve to u neke logične gabarite, a to jednostavno ne ide, jer tu logika nikako nije u prvom planu.
I sada nam dolazi reprezentacija i Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Ništa normalnije nego razmišljanja da se na Euru u Njemačkoj trebamo boriti za medalje. Koga briga za situaciju, za sve što je bilo jučer, za današnje realnosti, za to što je u Njemačkoj uvijek lijepo, ali uvijek najteže igrati. Sve to pada u drugi plan, samo je rezultat uvijek važan. A donijeti sud na kraju je tako jednostavno. I opet i opet i opet… Ali, jednog lijepog dana…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....