Čim se nečeg ozbiljno prime, Norvežani su u stanju napraviti jako dobar posao. Tamo nema slučajnosti, ulaganja zbog "pranja", tamo se za svaki euro postavlja pitanje i zato nikad nemojte podcijeniti muški Kolstad koji u posljednje vrijeme ne štedi i diže se u visine, gura u stranu Elverum, Arendal, Sandefjord, koji je blizu naslovu prvaka Norveške.
A dok Kolstad u muškom rukometu raste, u ženskom je Vipers iz Kristansanda narastao do trostrukog uzastopnog prvaka Europe, jednog od najvećih u povijesti, jer samo su tri ekipe ikad tri ili više puta ponavljale naslove - Spartak iz Kijeva velikog Igora Turčina te bečki Hypo nezaboravnog Gunnara Prokopa. E, sad je to uspio i Vipers, dok Olu Gunara Gjekstada i dalje nitko neće staviti uz bok spomenutih. Zato što je Vipers sustav, ne "one man show", način koji u današnjem sportu jednostavno ne funkcionira.
Da je iznenađenje - nije, jer Norveška je svjetski vrh otkad je Marit Breivik sve stvorila i pokrenula, Thorir Hergeirsson nastavio. U Norveškoj su igrale velike ekipe kao Larvik, Baekkelaget, Byasen, dok je danas to Vipers. Klub nastao 2001. godine, klub koji je 2018. godine s trona u Norveškoj nakon 18 godina skinuo Larvik, klub koji je posljednje četiri godine dio europskih klupskih završnica, trostruki uzastopni prvak Europe.
Kada bih u jednoj rečenici želio opisati Vipers rekao bih: "To je stroj koji se smije". To je nešto što je stvorio norveški rukomet, nešto što bi svi, ali može malo tko. Jer to se stvara godinama, radom, ulaganjem, Zato je danas sve tako lijepo i jednostavno.
Zato je jednostavno dva puta u dvije godine dobiti Györ na njegovom domaćem terenu u Budimpešti, zato je jednostavno biti najbolji u sezoni kada ostaneš bez Isabelle Gullden, Nore Mork, Ane Debelić, Zsusane Tomori, Marte Tomac... Zato je jednostavno dovesti Jaminu Roberts, Anu Vijahirevu, Katarinu Ježić... i od njih napraviti ekipu koja igra najbolju sezonu u Europi dosad uopće. Baš jednostavno... Bravo, Gjekstad.
U tom klubu su do nedavno igrale Heidi Loke, Malin Aune, Lin Jorum Sulland, Henny Reistad, Emilie Artzen, sutra će otići trener Gjekstad, Valle Dahl, Jarebkova, Ježić, doći će na klupu malo širokoj javnosti znani Slovak Tomas Hlavaty, sadašnji pomoćnik Gjekstada, doći će gotova igračica Luis Abbingh i veliki španjolski potencijal Paula Arcos i svi će reći da će Kristiansand opet biti favorit za krunu. Zato što je Kristiansand, zato što zna kuda i na koji način ide u svakom trenutku.
A sve se zna zbog onog kojeg skoro nitko u Europi ne zna. Terjea Markussena, kralja čipsa od kojeg je zaradio milijune koje sada ulaže u rukomet. Terje ima 63 godine i autor je Sørlandschipsa, firme od koje je stvorio sve, koja danas kontrolira trgovinu ribom na Šri Lanki, dok se nikad ne odriče ribolova koji mu je još veća strast od rukometa. Ta mala firma koju je prodao danas ima promet od 291 milijuna norveških kruna (30 milijuna eura). Od toga je napravio pravu filozofiju s kojom je upoznata cijela Norveška. Nikad ne ide u posao bez mlađe braće, Lassea i Kjetila koji su mu kaže ključni za sve poslovne pothvate.
- Nije uvijek bilo ovako. Nekad sam šutao stolice, bježao u ured jer nisam mogao gledati rukomet. Tamo sam vrištao i urlao do mile volje, tablete za srce pijem i sada - našalit će se veliki šef.
Jedna sitnica, godišnja karta za Kristiansand košta 2500 kruna (215 eura), za nogometni klub je 500 kruna. Kaže Terje nije puno, ali čovjeka veseli, jer svaka kruna je bitna, svaku treba stvoriti. I tvrdi da je jako važno u svemu ne biti aljkav, čak i kada se učini da to nije važno.
Nije uvijek bio u rukometu, bio je menadžer malih nogometnih turnira, klub je uzeo s tri milijuna kruna duga od prethodnika Pera Geira Lovstada koji je trošio vlastiti novac da se klub ne bi ugasio.
- Prvo pitanje je bilo kojeg trenera u takvom stanju uopće angažirati, a željeli smo Marit Breivik ili Gunnara Pettersena. Makar smo bili na dnu, dobili smo Pettersena i to je mislim bio ključni korak u odrastanju kluba, makar nam nisu željele doći igračice kao Lunde, Loke, Sagstuen... S njim su došli sponzori, od 10 milijuna kruna proračun je narastao na 21 milijun i klub je počeo ostvarivati dobit, razmišlja se o povećanju TV ugovora na 25 milijuna kruna.
Da i nakon toga sve je postalo lako. Možda je Markussen bliži Turčinu ili Prokopu, ali to je danas jedna sasvim drugačija priča u kojem je on samo dio velike priče. Svatko radi svoj posao. Gjeksad je izgradio ekipu, ekipa koja igra sjajan rukomet, Ana Vijahireva bila je savršena investicija, zna se da je Kathrine Lunde "mama" u svlačionici sa svoje 43 godine, da su Knedlikova, Ježić, Roberts, Andersen, Tchapchet, Valle najbolje u Europi danas. A kaže Markussen da se čips tek zahuktava, osvaja tržište...
Ružičasto je danas europska rukometna moda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....