Ivano Balić

 ANTE CIZMIC/CROPIX Cropix
MNOGO JE NELOGIČNOSTI

Balić i Pipe su unutra, ali što je sa Saračevićem, Ćavarom i Červarom? A nema ni najbolje svih vremena

Postoji masu stvari na kojima bi u EHF-u trebali poraditi i korigirati nove članove uglednog društva
Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 28. lipanj 2023. 09:00

Bilo je lijepo, svečano u Marx Halle u Beču. EHF se za svoj 30. rođendan potrudio i napravio prvi rukometni Hall of Fame. Makar je 30 godina, ne previše, sasvim je dovoljno da se jednoj dobroj ideji daju temelji i da se u budućim godinama priča nadogradi u nekim manjim omjerima, te da se jedna velika povijest sačuva od zaborava.

Hrvatska u toj Kući slavnih europskog rukometa od starta ima tri aduta - Ivana Balića, Irfana Smajlagića i Jelenu Grubišić. Za prvu dvojicu nije bilo iznenađenje, za Jelenu Grubišić malo da, ali je sjajno je znati da Europa tako gleda na našu briljantnu vratarku. Uostalom, kada su Domena Makuca, najboljeg mladog igrača sezone na pozornici upitali tko mu je bio uzor, zašto je počeo igrati, odgovor je bio “Ivano Balić”. I to puno govori i šteta je da Ivana i Pipeta nije bilo u Beču, jer ovo je bila baš lijepa prilika. No, kao i uvijek, svaki je ostao svoj, što se poštovati i znati mora.

Ponosna i počašćena

Jelena Grubišić u Beč je stigla sa suprugom, bivšim vratarom Zagreba Lukom Bumbakom. Bila je počašćena priznanjem - kako kaže - “među svim tim legendama”. Da, i ona je legenda, ime po kojem će se EHF uvijek sjećati jedne odlične hrvatske vratarke.

Što kaže Jelena na sve to?

- Što reći nego da sam ponosna i počašćena da se ovo dogodilo, da o tome nisam ni razmišljala. Sjediti uz sve ove legende i sjetiti se igračkih dana je baš lijepa stvar.

image

Jelena Grubišić

ALEX NICODIM Nurphoto Via Afp

Tiho je prošle godine otišla, nije bilo bučnih objava.

- Nije, ni ne treba mi to. Zadovoljna sam i sretna. Svjesna sam da je jedan od najvećih razloga dostignuća uspjeh s CSM Bukureštom kada sam bila MVP Final Foura, dok smo se popeli na europski tron. Voljela bih i da hrvatski ženski rukomet jednom opet ima takve mogućnosti. Nikad nisam slutila da moja karijera može ići na takav način, ali...

Jelena danas?

- Vratila sam se doma u Zagreb, postala sam mama, to je najveći uspjeh.

U Kuću slavnih u inauguralnoj klasi odabrano je 60 igračica i igrača, svi koji su zaključili igračke karijere. Oni koji u ulaze u to društvo mogli su komotno biti i Timur Dibirov (39) i Hans Lindberg (41), koji su izabrani u najbolju sedmorku sezone.
No, dobro, izbori su izbori i njima se ne gleda u zube. Kako i tko je birao ne znamo, nije objavio ni EHF, no sigurno je da mnoga od sjajnih imena nisu našla svoje mjesto u toj priči, a trebala su jer je njihov utjecaj na rukomet bio ogroman. To su stvari koje se kroz sljedeće godine moraju nadograditi, mora se pronaći modus po kojem europski rukomet neće zaboraviti ni ljude koji su ga gradili prije no što se 1992. osnovao EHF. To je jako važno, jer govori o vrijednosti. Druga stvar koju treba uskladiti je izbor po kategorijama. One su bile po pozicijama, ali na nekim pozicijama birana su tri, na nekima po pet igrača. Idealnije bi bilo da se od sljedeće godine ta postava pojača s po jednim na svakoj poziciji. Nesrazmjer svakako nije dobra stvar. Uz to, neki su birani mimo svojih pozicija, kao Xavier O’Callaghan iz Barcelone koji je izabran na lijevom krilu, ne na srednjem vanjskom na kojem je igrao ili Gro Hammerseng koja je stavljena na sredinu makar je bila srednja vanjska, ili Andrej Šepkin koji je bio briljantan pivot, ne samo obrambeni igrač... No, to su detalji koje će u narednim godinama trebati “peglati” da bi za sljedećih deset bili savršeni.

Sad to još treba korigirati

U izboru su mnogi nedostajali, a zaslužili su biti tu. Recimo Andrej Lavrov, trostruki olimpijski pobjednik u tri različita dresa na golu, pa velika krila naš Patrik Ćavar ili Danac Lars Christiansen koji su obilježili epohu, ili Luc Abalo, “gumeni” Francuz na desnom krilu ili Dmitrij Torgovanov i Bertrand Gille na crti, ili veliki šuteri poput Mihaila Jakimovića, Aleksandra Tučkina, Zlatka Saračevića, Staffana Olssona, Stefana Stoecklina, Frederica Vollea... O našoj zlatnoj portugalskoj generaciji isto bi se moglo pričati.

I kod rukometašica se da napraviti takav popis. Recimo, iz najveće danske postave svih vremena Sussane Munk Lauritzen na golu, pa Anette Hoffman i Jane Kolling na krilima, da ne govorimo o Anji Andersen koja je sigurno najbolja svih vremena bez konkurencije, pa rumunjskoj reprezentativnoj rekorderki Mariani Tirci, velikoj šuterici Katji Nyberg, o Ruskinjama Suslinoj, Karejevoj...

I još nešto, ako su se potrudili ili u smjeru da se sačuva od zaborava svakako bi se u tu priču morali uključiti i treneri kao što su Valero Rivera, Jevgenij Trefilov, Vladimir Maksimov, Claude Onesta, Marit Breivik, Bengt Johansson, Lino Červar...
Bogat je taj europski rukomet i odluka EHF-a da mu da na važnosti je za svaku pohvalu. A sada to lijepo treba korigirati i naći mjesto na kojem će uvijek ostati dostupno kada se nekad bude pričalo o rukometu.

Linker
24. studeni 2024 10:10