‘Dečki se lome i kidaju maksimalno. Dobro da su nam Francuzi suparnici jer protiv njih nismo favoriti‘

Jedna je naša tvrtka imala, vjerojatno ima i još uvijek, reklamni slogan "Pij malo, pij dobro". Za Ivana Pešića, čuvara mreže naše rukometne vrste bi se to dalo parafrazirati u nešto tipa - "Brani malo, brani perfektno". Ovaj Riječanin godinama (35) i reprezentativnim stažem (od 2009.) spada u rubriku veterana. No, što je stariji, poput vina, sve je bolji, klasniji, profinjeniji, cjenjeniji. Neizostavan na rukometnom stolu s Michelinovom zvjezdicom. Odlična mu je ova klupska sezona u Francuskoj baš, u Nantesu. Iako, da nije bilo ozljede Mateja Mandića, vjerojatno Sigurdsson ne bi posegnuo za njim. U utorak je Islanđanin na hrvatskoj klupi posegnuo baš za Ivanom. Kakav potez! Kapa dolje, svaka čast.

Pešić je igrao protiv Mađara malo, tijekom prvog poluvremena je stao na kratko između vratnica, 2-3 minute. Bez obrane. Sve je na tomu ostalo do pet minuta do kraja, kada smo bili na minus 4, u Budimpešti se već hladio tokajac, njihovo izvorno sjajno vino, kada je Dagur rekao - "Ivane, ajde sad ti". Tako uđe Pešo pred vrata i spusti roletu. Službena statistika veli da je ukupno proveo u igri 8.11 minuta. Broj obrana - 3. Sve te tri u toj ključnoj, ludoj završnici. Sve je u biti od njega i počelo. Ma, svaka čast, davali su dečki naprijed, "trpali". Ledeno hladni Glavaš izjednačio sa 7 metara, a nasmiješeno lice Šipić doveo naciju u delirij golom u zadnjoj sekundi. Sve 5. Ma, sve 10, ali na drugoj strani je branio Pešo. Prvi put, pa drugi, pa treći... "Stara kost". Ne da lopti prolazak i bok!

- Stvarno nevjerojatno. Tih zadnjih pet i pol ili koliko već minuta. Da smo pisali scenarij, ne bi tako ispisali. Bog nas je nagradio.

Prije utakmice s Mađarima, razgovarali smo baš s Pešićem, spominjali moguću našu ulogu favorita u toj utakmici i tada se nije složio s nama, odnosno kako je podsjetio i sada, nakon što smo u polufinalu.

- Ne volim vam ja te uloge favorita. Protiv Mađarske i nismo odigrali nešto sad savršeno, ali borili smo se. Imamo stvarno problema u momčadi sa zdravljem. Napalo nas sa svih strana, ali dečki se ne daju. Lome se i kidaju maksimalno. Zato mi je drago da su nam Francuzi suparnici jer protiv njih nismo favoriti - sa smiješkom će Ivan.

Inače, Pešiću baš i nije ovakva uloga, epilog kao protiv Mađarske potpuno stran. Istina, možda ne u tako dramatičnim okolnostima, ali bilo je tu sličnosti.

- Dosta sam puta u Natesu donio prevagu, tako da sam i ovog puta vjerovao u to. "Malome" sam govorio cijelo vrijeme - "Mi na golu moramo ostati mirni, mi samo moramo ostati mirni. Svaka nam je lopta bitna, pusti jel‘ minus 3, minus 5 ili minus 10". Eto, zadnje tri ili pet minuta smo bili mirni.

Ono "mali" se zna koga je išlo ili koga tako zove. Kuzmanovića jasno. Ipak je između njih 12-13 godina razlike. Ne znamo samo kako Kuzma naziva Ivana. Tata, gospon Pešić ili...

- Vjerovao sam stvarno da možemo "okrenuti", a pogotovo nakon prve moje obrane. Bila je dovoljna samo jedna pa da se u njih (Mađare, op.a.) uvuče malo nervoze. Oni su počeli malo "krasti" vrijeme, igrati duže napade što im baš nije polazilo za ruke.

U karijeri koja tako dugo traje, koja je počela u Zametu, da bi neko vrijeme branio i Drugu ligu, za Senj, Ivan Pešić je prvi put lagano skrenuo na sebe pozornost 2007. Te je godine HOO prvi put počeo dodjeljivati Nagradu Dražen Petrović. Namijenjena isključivo nadarenim, mladim sportašima, sportašicama i sastavima za izvanredne rezultate i sportski razvoj. Za nju ne konkuriraju seniori, već djevojke i mladići koji najširoj javnosti nisu tada još ni poznati, te za koje uglavnom znaju, prate ih samo velo, vrlo malen broj novinara-specijalista za određeni sport. Te 2007. je Ivan Pešić bio među nagrađenima. Ne pojedinačno već kao član hrvatske juniorske reprezentacije, a koja je na Svjetskom prvenstvu svojeg uzrasta u Bahreinu osvojila srebro.

- U tom cjelokupnom razdoblju ova sad zadnja utakmica mi je jedna od najluđih. Draga mi je i ona protiv Francuza kada sam na Olimpijskim igrama u Riju, u prvom krugu (pobjeda 29:28, op. a.) obranio sedmerac Guigou. Ta mi je isto draga, ali ovo je veći domet, doma je i ovo je jako bitno za samopouzdanje. Za polufinale, za Francusku.

Pojam samopouzdanja je ova skupina igrača dokazala na ovom turniru u nekoliko već navrata. Protiv Islanda kojeg smo se pribojavali, pa su ih "razmontirali", ali i protiv...

- Da, da, to. Protiv Slovenije smo imali 0:5 pa smo "okrenuli", sad Mađare kod minus 4, a samo pet minuta do kraja. To je nešto što nismo imali na Igrama u Parizu ili na nekim velikim prijašnjim natjecanjima. Kad bi krenulo ili išlo loše, tada bi loše i završavalo, a sada se izvlačimo iz teške situacije, ne predajemo. To je samopouzdanje, karakter, kako god to nazvali. Nije to samo priča vratara i koliko je nama bitna prva obrana. Je, ali ne samo nama. To i Duvnjak priča, svaka nam je lopta bitna. Svaka! Za svaku se borimo jer je možda baš ta presudna - veli Pešić.

Ivan je ujedno uz Domagoja Duvnjaka jedini iz ovog sastava koji je bio na SP 2009. u istoj ovoj dvorani, pa sad opet protiv Francuske. Doduše, tad je bio teći vratar, gledao je to s tribina.

- Samo se sad nadam da ćemo dobiti. Idemo se "pofajtati" s njima, dati sve od sebe kao što smo jučer. Nismo ih još analizirali prije, na ovom turniru, to sad činimo.

To će te vjerojatno onda Domagoj i vi upućivati, uz Sigurdssona jasno, upute kako protiv Francuza.

- Mislim da kod njih nema nitko tko je igrao 2009. i da još uvijek igra. Imaju trojicu dečki koji su sa mnom u klubu, u Nantesu. Oni su kvalitetni, dobri. Ako mi ne uzmemo medalju, bit će mi drago da barem oni uzmu - mirno će i staloženo naš vratar za nemoguće zadatke ili impossible mission. Kakav vražji Tom Cruise, mi imamo Ivana Pešića. I njih još 15.