Ostani tu, snove čuvaj samo za nju - orilo se zagrebačkom Arenom dvadesetak minuta prije početka okršaja Hrvatske i Mađarske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Stihove uspješnice Miše Kovača, odnedavno i neslužbene himne naše rukometne reprezentacije, s tribina je uglas izvodio moćni navijački zbor, a koloplet energije, decibela i emocija koji je već u tim trenucima dominirao dvoranom upućivao je na samo jedan zaključak - Sigurdssonove će trupe u lov na ključeve polufinala krenuti vatrenom podrškom domaće publike.
Ni cijene karata, ni nezgodan termin utakmice, ni prometni kolaps na gradskim prometnicama nisu zaustavili hrvatske navijače na dođu do Laništa, spremno navuku ruho osmog igrača i daju svoj maksimalni obol u očuvanju zajedničkog sna o polufinalu.
Energija, decibeli i emocije prštali su i tijekom predstavljanja hrvatskih reprezentativaca budući da je razdragana navijačka konjica gromoglasnim ovacijama pozdravila svakog igrača koji je istrčao na parket - od prvog Domagoja Duvnjaka do posljednjeg Marina Jelinića. A onda je na red došao "main event" - početak utakmice - i vrhunac tektonskih procesa u najvećoj hrvatskoj sportskoj dvorani.
- U boj, u boj, za narod svoj - krenulo je spontanom grmljavinom, a nastavilo tradicionalnim repertoarom navijačkih pjesama koje je u značajnoj mjeri predvodila ritam sekcija navijačke skupine "Mi Hrvati". Čitava Arena organizirano je, dakle, i gromoglasno, bodrila svoje junake, a svaki pogodak, kvalitetna defenzivna reakcija ili bravura Dominika Kuzmanovića bile su popraćeni novom zaglušujućom ekstazom krcatih tribina.
Zaključak o tome da bi navijačka letvica u srazu s Mađarskom mogla biti na onoj razini iz utakmica s Islandom i Slovenijom, pa i višoj, nametao se već po našem dolasku pred Arenu. Kohorte uniformirane u nacionalne boje, odnosno crveno-bijele kvadratiće slijevale su se prema zdanju u Laništu iz svih mogućih smjerova, dok se hodnicima dvorane razlamala pjesma, a zajednički nazivnik svih prizora kojima smo svjedočili probijajući se kroz navijačke špalire bila je riječ - zajedništvo.
- Bili smo na svim utakmicama dosad, a za ovu četvrtfinalnu smo posebno "nabrijani". Svjesni smo da je našim dečkima sada podrška najpotrebnija i mi smo tu da im je pružimo. Arena će večeras grmjeti - uz široki nam je osmijeh rekao Tomislav (43) iz Münchena, a na usputno pitanje jesu li se u njegovoj ekipi za potrebe SP-a uzimali godišnji odmori, njegov nam je prijatelj Kristijan (36) u šaljivom tonu dobacio: - Ne da su se uzimali godišnji, nego su se dizali krediti!‘.
Nakon odlično raspoloženih gastarbajtera, naletjeli smo na jednako veselu družinu iz Zagreba.
- Čitam po medijima da atmosfera u Areni nije baš vrhunska, da smo šminkeri, a ne navijači, a mi se sa svake utakmice vraćamo bez glasa i umorni kao da smo sami igrali umjesto naših reprezentativaca - našalio se Denis (29), a njegov prijatelj Matija (30) u nešto ozbiljnijem dodao: - Na utakmice ovog SP-a dolaze ljudi svih profila, muškarci i žene, mladi i stari, čitave obitelji s malom djecom, i naravno da nemaju svih istu kulturu navijanja, odnosno da ne rade to istim intenzitetom, međutim, reći da Hrvatsku ovdje prate šminkeri ili kazališna publika nema veze s realnošću. Takvi komentari jednostavno ne drže vodu. Svatko tko je bio i na jednoj utakmici naše reprezentacije na ovom turniru, osim eventualno one sa Zelenortskim Otocima, mogao se u to uvjeriti.
Za kraj - složit ćemo se s Matijinom konstatacijom. Atmosfera u Areni definitivno nije ni šminkerska ni kazališna. Pitajte Islanđane, Slovence i - Mađare.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....