U četvrtfinalnom trileru Hrvatska je nokautirala Mađarsku i otela joj ključeve poluzavršnice Svjetskog prvenstva, a u izvedbi za pamćenje među trupama Dagura Sigurdssona mnogi su naši reprezentativci navukli plašt heroja. Marin Šipić, primjerice, radio je "dar-mar" na crti (ali i krilu) te zabio gol za pobjedu, Filip Glavaš hladnokrvno potezao preko cijelog terena i držao nam glavu nad vodom, a stvari su svojim obranama spašavali i Dominik Kuzmanović i Ivan Pešić, dok su Zvonimir Srna, Tin Lučin (koji je podsjetio na izdanja s EP-a 2022.) i Marin Jelinić terorizirali Mađare s lijeve strane.

Fintirao dodavanje

Svaki od navedenih igrača legitimni je kandidat za junaka utakmice, no budući da to priznanje možemo dati samo jednom čovjeku, naš je izbor pao na - Srnu. Prvi lijevi vanjski (i obrambeni half) Sigurdssonove momčadi na terenu je ukupno proveo 45 minuta i 36 sekundi (više od njega je odigrao samo Šipić, 46.45) te u tom razdoblju zabio pet golova i podijelio četiri asistencije. Njegov posljednji asist ujedno je i potez utakmice koji će, možemo to već sada sa sigurnošću reći, pronaći posebno mjesto na hard disku kolektivne memorije hrvatskih navijača.

Sekvenca je počela u trenucima kad je semafor zagrebačke Arene odbrojavao posljednjih pet sekundi utakmice, a 27-godišnji bek hrabro povukao loptu sa sredine terena. Na nekih 12 metara od mađarskog gola Srna je zamahnuo, fintirao dodavanje prema Domagoju Duvnjaku te tako prevario Bencea Bánhidija i Zorana Ilića, a onda, iz zgloba, maestralnom asistencijom koja je prošla kroz dvojicu spomenutih mađarskih divova - uposlio nečuvanog Šipića - koji s linije zakucava za konačnih 31-30 i prolaz Hrvatske u polufinale. Bilo je to doista čudesno dodavanje Srne, tako je nekad kružne napadače proigravao veliki Ivano Balić, a za povući takav potez u posljednjim trenucima utakmice potrebno je, osim znanja, tehnike te pregleda igre, imati i - "cojones".

Sportski geni

Istu onu borbenost, srčanost i požrtvovnost koju je nekada, s kapetanskom vrpcom oko nadlaktice, na travnjaku demonstrirao njegov stric i legendarni hrvatski nogometni reprezentativac Darijo Srna - na parkete sada donosi i hrabri Zvonimir. Svoj rukometni put započeo je u Metkoviću, a onda s Dubrovnikom stigao do prvog ranga hrvatskog klupskog rukometa (i juniorske reprezentacije, s kojom je 2019., uz Ivana Martinovića, Josipa Šarca i Halila Jaganjca, osvojio svjetsko srebro), te dobio poziv Zagreba. Nakon kratkog "kaljenja" na posudbi u Gorici, Srna se vratio u redove "zagrebaša", i danas pripada redu nositelja igre hrvatskog prvaka, a s godinama se prometnuo i u jednu od vitalnih karika nacionalne rukometne vrste.

Debitirao je za Hrvatsku u eri Hrvoja Horvata, odnosno na uvodno spomenutom EP-u 2022. kada je u tri nastupa četiri puta bio strijelac i jednom asistent, da bi ga, na koncu, koronavirus udaljio od daljnjeg natjecanja. Tijekom mandata Gorana Perkovca prometnuo se u jednu od vitalnih hrvatskih karika, a njegova je uloga ostala nepromijenjena i Sigurdssonovim dolaskom. Pored napadačkih kvaliteta, Srnini snažni atributi su i oni defenzivne naravi. Ovaj 202 centimetra visoki i 100 kilograma teški hrvatski reprezentativac sposoban je kvalitetno igrati u oba smjera. Iako izgleda pitomo i svojstvena mu je vrlo vedra osobnost, Srna se na parketu pretvara u pravog "fightera", s jedne strane hrabrog napadača, a s druge čvrstog i agresivnog obrambenog defenzivca koji zna da se prava rukometna obrana mora igrati "u kost". Osim toga, on je također i punokrvni timski igrač, uvijek na braniku svoje momčadi, a čemu, među ostalim, svjedoči i situacija iz utakmice sa Slovenijom kada je, nakon nasrtaja Boruta Mačkovšeka na našeg Ivana Pavlovića, prvi u zaštitu svog najmlađeg suigrača pohitao upravo Srna...