Andras Haklits bio je prije 15-20 godina najbolji hrvatski atletičar, kladivaš koji je uspijevao izboriti finala svih najvećih natjecanja. Deveti na Europskom prvenstvu u Göteborgu 2006., pa olimpijski finalist u Pekingu dvije godine kasnije (deseto mjesto), a onda i osvajač visokog sedmog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 2009. Godinu kasnije napravio je izlet u malo drugačije vode i nastupio za Hrvatsku na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru kao dio našeg boba četverosjeda, upisavši se tako u društvo sportaša koji su nastupali i na ljetnim i na zimskim igrama.

Haklits je pripadnik mađarskog ogranka gradišćanskih Hrvata, rodom iz Szentpéterfe, odnosno Petrovog Sela na zapadu Mađarske. Do 1998. je nastupao za zemlju u kojoj je rođen da bi se nakon toga preselio pod hrvatsku zastavu i već sljedeće godine osvojio srebro na EP-u za mlađe seniore. Nešto kasnije postao je prvi hrvatski atletičar koji je kladivom prebacio granicu od 80 metara, a njegovih 80,41 već je 20 godina netaknuti hrvatski rekord.

Danas se bavi računovodstvom

Danas živi u Szombathelyu, gradu koji je stvorio brojne velike bacače, pogotovo kladivaše. Nije, međutim, više u atletici. Otvorio je tvrtku koja se bavi računovodstvom i danas je u potpunosti posvećen tome.

Kontaktirali smo ga uoči velikog rukometnog sudara između njegovih dviju domovina u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva.

- Mene zovete za rukomet?! Pa kako znate da je to jedino što pratim - uz smijeh nas je dočekao Andras koji se davno zaljubio u ovaj sport.

- Svi koji me poznaju, znaju da sam na Olimpijskim igrama uvijek kad sam mogao išao gledati rukomet, i Hrvatsku i Mađarsku. Navijao sam za obje reprezentacije. To mi je stvarno najdraži sport pored atletike.

Zanimljivo je i kako se zarazio rukometom.

- Svjetska i europska prvenstva se igraju u siječnju, a mi atletičari smo tada redovito bili na pripremama. Ja sam uvijek trenirao s Mađarima, nekad u Argentini, nekad u JAR-u, nekad u Portugalu, i svaku večer bi cijela mađarska ekipa zajedno gledala rukomet. Tako sam i ja počeo, gledao sam s njima mađarsku reprezentaciju, ali onda sam im rekao da moraju i oni sa mnom gledati Hrvatsku, pa su na kraju i oni navijali za nas.

S obzirom na to da sve prati, jasno je da mu nismo morali objašnjavati kakva je utakmica večeras “na jelovniku”. No, odgovor na pitanje za koga će navijati nismo uspjeli izvući iz njega.

- To ne mogu odgovoriti. Svaki put kad igra Hrvatska, gledam je i navijam za nju. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. sam išao na sve utakmice, osim kad smo igrali protiv Mađarske. Mogao sam ići i na to, ali bilo mi je jako teško. Ovdje mi svi kažu, tebi je najlakše jer uvijek jedna tvoja reprezentacija ide dalje, ali nije to tako. Meni je to najgore, jer za jednu je reprezentaciju uvijek kraj. Zato imam jednu veliku želju, da bar jednom doživim da Hrvatska i Mađarska igraju u finalu. Dosad se nije dogodilo, ali i dalje se nadam.

Kad već ne može reći za koga će mu srce večeras kucati, kao čovjek koji pomno prati sve utakmice, može nam reći koja mu se reprezentacija čini boljom.

- Mislim da na papiru Hrvatska ima bolju reprezentaciju, a osim toga, danas se igra u Zagrebu i vjerujem da će atmosfera biti najbolja na svijetu. To će biti velika prednost Hrvatske. Mađarska je dosad igrala samo protiv jedne bolje reprezentacije (Francuska, op. a.) i u toj je utakmici poražena. U ostalim utakmicama nije baš pokazala najbolju formu. Istina, pobijedila je Nizozemsku i Austriju, ali mislim da to nisu reprezentacije na razini Islanda i Slovenije od kojih je Hrvatska bila bolja. Hrvatska je bila sjajna protiv Islanda, a u nedjelju je slabo počela, ali je na kraju opet odigrala odlično. Čak i kad se slabije igra, atmosfera kakva će i večeras biti u Zagrebu to može promijeniti. Iskreno, mislim da Hrvatska ima puno veće šanse i ako danas pobijedi, do kraja turnira je sve moguće.

Moram naći više vremena

Koliko je rukomet danas popularan u Mađarskoj?

- Svake godine sve više i više. Nije to još na razini Hrvatske gdje nogomet, rukomet i vaterpolo nemaju konkurenciju, ali i u Mađarskoj se sve više prati.

Andras kaže da svake godine dolazi u Hrvatsku, ali ipak ne toliko koliko bi želio.

- Djeca su još mala, imam posao i teško je pronaći vremena, ali nadam se da će ga kasnije biti više. Čujem se ponekad s Edisom Elkasevićem, ali... Ja sam zapravo kriv, moram naći više vremena da dolazim i da potražim prijatelje koje sam imao kao sportaš. Bilo mi je jako lijepo u Hrvatskoj i zahvalan sam za sve što sam dobio kao sportaš, nikad to neću zaboraviti.

Podsjetili smo ga na kraju i na nastupe u bobu s hrvatskim “kockicama”.

- Bilo je super, drugačije iskustvo i sretan sam što sam mogao ići na Zimske olimpijske igre, ali ipak nisam taj sport trenirao toliko kao atletiku. Ostaju mi lijepe uspomene, ali to je sad prošlo vrijeme, trebamo se okrenuti našim mladim sportašima.