Dovoljno je reći - Vlado Stenzel. Brojne generacije rukometaša, trenera i rukometnih djelatnika s dubokim će naklonom reći - doajen sporta i rukometa, jedan, jedini i neponovljivi. Čovjek koji je bio jednim od tvoraca naše rukometne škole koja je desetljećima bila poznata kao "jugoslavenska škola rukometa". Vrhunska škola, koja je ostvarila prve velike uspjehe bivše zajedničke države, iz kojih su "isklijali" i svi kasniji hrvatski, i puno manji uspjesi ostalih rukometnih reprezentacija nastalih na prostorima bivše države. Škola iz koje su učile i danas najjače rukometne nacije, poput njemačke; njih je upravo Stenzel ponovno naučio igrati rukomet dok je dugo živio i radio u zemlji koja je domovina tog sporta. Nakon nekoliko desetljeća u Njemačkoj, stari mag vratio se u Hrvatsku, živi u šibenskom zaleđu, nedaleko Skradina.
- Tu sam već nekoliko godina, živim u Todorićima, gdje uživam u čarima ovog lijepog kraja i iz "pozadine" pratim rukomet, koji je bio i ostao moj život. Zasitio sam se Njemačke, vratio sam se tu gdje pripadam. I dalje pratim baš sve, kad je rukomet u pitanju, njega se nikako ne mogu zasititi.
U Hrvatskoj je u tijeku već četvrto veliko natjecanje nakon EP-a 2000., SP-a 2009., i EP-a 2018. Malo se zemalja tako nečim može podičiti, pohvala je to kompletnom našem rukometu:
- Hrvatski rukometni savez i naši rukometni djelatnici u tom smislu odrađuju odličan posao. Organizacija nam je uvijek na svjetskoj razini, to je puno puta potvrđeno. Na rezultatima reprezentacije, koja je dulji niz godina bila u samom svjetskom vrhu, izgrađena je reputacija koja donosi takve plodove. Svi nas doživljavaju rukometnom nacijom...
U posljednjih nekoliko godina izostali su zapaženi rezultati, to je posljedica brojnih faktora, prije svega promijenjenih odnosa u svijetu rukometa:
- "Pošast" je to, koja se pojavila davno, još iz vremena Line Červara i ranije. Zahvatila je sve sportove, sve "igre", ne samo rukomet. Gledam to iz šire perspektive. Previše se tijekom priprema radi na kondiciji, i nema dovoljno vremena za ono što je u rukometu i takvim sportovima esencijalno. "Ne bih osvojio niti jednu od svojih 13 medalja da se u moje vrijeme toliko vremena posvećivalo kondicijskom radu", bio je rekao Mirko Novosel, i ja se s tim potpuno slažem. Treneri umaraju igrače tim kondicijskim stvarima, i previše uzimaju od volumena pravog treninga kojima se stvara savršenstvo i uigranost za utakmice. Kada bi Novak Đoković toliko trenirao fizički, ne bi bio toliko savršen u samoj igri. Bitan je broj ponavljanja.
Rasporedi su zgusnuti, danas se igra previše utakmica, i nema previše vremena za "prave" pripreme, kao što je to bio slučaj u Stenzelovo vrijeme:
- Kad se toliko pozornosti posvećuje fizici, ne dolazi do savršenstva u igri. Premalo je vremena za taktičko uigravanje, koje je najvažnije. Treba postojati suradnja na više razina, s trenerima u klubovima. Poanta je u broju ponavljanja, kojih nije dovoljno, jer se previše troši na fiziku. Baletan bi se udarao "mudima" u glavu da samo trenira; da ne usavršava pokrete. Skandinavci to danas rade puno bolje, nemaju dodatnih fizičkih priprema nakon što se okupe s reprezentacijom za neko veliko natjecanje. Malo je dana, kratke su pripreme, previše je zgusnut raspored. I u glavama igrača tada se stvara kaos, jer oni zdravo za gotovo prihvaćaju tu činjenicu da će im strogi rad na fizičkoj formi donijeti ono što žele. To je kao da nekog uvjeriš da je uzimanje previše soli dobro za visoki tlak.
Stenzel je to drugačije radio i na isti je način prenosio znanje trenerima koje je tako stvorio:
- U moje vrijeme puno se više vremena posvećivano individualnom radu sa svakim igračem. Nije isto igra li netko na krilu, je li vanjski igrač, pivot ili vratar. Sa svakom pozicijom mora se drugačije raditi, za to postoje specifične vježbe. Tako je to bilo u naše vrijeme, kad smo počinjali stvarati tu priču prije 70 godina. Specifično treniranje je najvažnije, treba u tom smislu probuditi naše trenere. Nije da ih nema ili su loši, ali netko ih mora usmjeriti. Žalosno je i to što su podcijenjeni...
Stenzel smatra da dobar kondicijski trener ne znači da će biti odrađene dobre pripreme. Najvažniji je u svemu ipak rukomet, ne čista snaga:
- Zato se sve reprezentacije izašle iz bivše Jugoslavije trenutačno muče, Skandinavci to sada rade puno bolje, oni me i danas često zovu za savjete, rade to i neki njemački klubovi. Bio je to slučaj u dva navrata i kad je Červar vodio Hrvatsku. Kao, primjerice, uoči EP-a u Austriji 2010., kad smo uzeli srebro. Trebali bismo organizirati neke trenerske simpozije da se mlađim trenerima objasne te stvari. Trebamo se vratiti pravim našim "postavkama", u kojima smo bili avangarda u svijetu rukometa...
Unatoč rezultatskom "propadanju" posljednjih deset i više godina, tijekom kojih su osvojene samo bronce na EP-u 2016. u Poljskoj i na EP-u 2020. u Švedskoj, Stenzel je i dalje optimist:
- Ne bojim se za budućnost našeg rukometa, mi uvijek imamo dovoljno pravog "materijala", jer su naši ljudi genetski predodređeni za sport kao što je rukomet. Kao reprezentacija uvijek ćemo moći biti tu negdje u vrhu, jer imamo jake, visoke ljude, koji su odlični u sportu. Rukomet je kao desetoboj, zato je većina rukometaša lijepo građena, rukomet uključuje skakanje, bacanje, trčanje, sprintanje - sve što je potrebno za desetoboj nalazi se u rukometu...
Mnogi ipak misle da sadašnja reprezentacija ni približno individualno nije jaka kao ona kad su igrali Balić, Metličić i ostali?!
- I dalje smatram da su svi ovi igrači koje je sada Sigurðsson pozvao za SP na istoj ili sličnoj razini kao što su i drugi najbolji svjetski igrači, i imamo reprezentaciju koja može ostvarivati dobre rezultate. Kad je riječ o Sigurðssonu, bio sam presretan što takav vrhunski trener dolazi u Hrvatsku. Kad je angažiran, govorio sam da ništa nije preskupo te kako vrijedi uloženog novca. Nažalost, čini mi se da se on malo promijenio tijekom godina koje je proveo u Japanu. Mišljenja sam da je napravio neke dječje pogreške na olimpijskom turniru u Parizu. Gotovo je, to neću gledati, rekao sam tada kad sam vidio da nije vodio po dva krila. Predosjetio sam da neće biti dobro, i bilo je tako. Ni sada mi baš nije najjasniji njegov izbor, jer je išao bez dva krila. Lovro Mihić nije bio, a morao je biti unutra. Čak su mu četiri pivota u momčadi, a samo tri krila. Ja bih osobno preferirao i tri vratara, za svaki slučaj. Što ako netko dobije proljev, što ako netko dobije crveni karton?! Puno je tu stvari na koje se mora paziti, a nisam siguran da je Sigurðsson baš sve uzeo u obzir.
Što onda Hrvatska može na SP-u; gdje su ostale reprezentacije?
- Prognozirati nikad nisam volio, standardni favoriti odigrat će glavne uloge, ali ne bih ulazio u detalje. Prognoze su za one koji vole pogađati, ja nisam od njih, posebno zato što zaista ne znam iznutra kakvo je stanje u pojedinoj reprezentaciji. Sve je onda u razini spekulacija, ako nisam apsolutno sa svime upoznat. Ja se nadam da će se i David Mandić vratiti tijekom prvenstva. Čini mi se ipak da su i dalje jak kolektiv. Kao što su to naši rukometaši uvijek bili. Kod nas je jako izražen taj nacionalni naboj - i taj domaći teren može biti velika prevaga, jer oni tako bolje funkcioniraju. Iako se čudim nekim izbornikovim odlukama, mislim da možemo daleko, dosta je toga otvoreno u ždrijebu. Ono što mi se i dalje sviđa kod njega, unatoč tim nekim čudnim potezima, jest to kako dobro vodi utakmicu kad je na terenu. Lijepo on to kontrolira, dobar je motivator, miran je, dobro djeluje na momčad.
Domagoj Duvnjak obilježio je čitavu jednu eru, ruptura mišića ga je opet, kao i 2018., izbacila s turnira, situacija djeluje loše?
- Nema plakanja, naći ćemo zamjenu za njega. Uvijek igraš s onime što imaš. Ima i taj Tin Lučin kapacitet. Tu je, naravno, Luka Cindrić, ponajbolji na svijetu na toj poziciji. Odlično je to što je sada pozvan iskusni Igor Karačić. No, sada ne treba Karačića forsirati i uigravati, za to je sada kasno. Nek‘ lagano ulazi unutra, on će iskustvom i "pamćenjem" sve pohvatati iz utakmice u utakmicu. A Duvnjak?! Kako god bilo, on će biti tu negdje, i samim će time pojačati momčad. Ne smijemo sada plakati.
Stalno se govori i o pravilima o rukometu, "stari vuk" Stenzel i tu ima svoje mišljenje:
- Pitate li mene, sve to s brzim centrom rukomet je pretvorilo u jurnjavu, to je potpuno bespotrebno. Trebala bi se, kao u košarci, lopta izvoditi sa strane. A ovo s vađenjem vratara i igrom sa sedam igrača, također. Nema tu onda više nikakve taktike, igre jedan na jedan. To zabijanje na prazan gol potpuno mi je bezvezno. Uglavnom, ne sviđaju mi se ta neka nova pravila, i nekad mi se čini da odgovorni ne rade logičan posao...
Ako će reprezentacija i dalje biti u vrhu, čini se da nam klubovi nemaju istu pozitivnu perspektivu:
- Nikad više nećemo imati jake klubove kao u ono vrijeme u Jugoslaviji, kad je prvak države, tkogod to bio, uvijek bio kandidat za završnicu Kupa prvaka ili bi postao prvak Europe. Nikad to više neće biti, jer "para vrti gdje burgija neće", bogatiji klubovi uvijek će nam uzimati mlade igrače koje mi stvaramo, jer smo genetski takvi. To je čista matematika, čista ekonomija. Velika riba uvijek jede malu, i to sve nema više veze sa sportom. Bojim se da će to uvijek ostati tako...
I u rukometu je, baš kao i u životu, kao što je pjesnik rekao - samo je mijena stalna. Druga su vremena:
- U moje vrijeme, ovi danas najjači, bili su daleko od nas. Glavne smo uloge u rukometu igrali mi, Rumunji, Česi, istočni Nijemci, a tek su onda godinama kasnije počeli su iskakati Nijemci, Španjolci, Francuzi, Skandinavci. Nije ih bilo nigdje, a sada su oni vrh. Mi lošije radimo danas, a nekad je bilo obratno, nekad su naši treneri i igrači išli van, pa njih učili svemu u čemu su oni sada bolji. Sjećam se, kad sam bio u Njemačkoj, bio sam u kontaktu s trenerima većine klubova, i uspio sam od Njemačkog sportskog saveza ishoditi odluku da svaki klupski trener dobije bonus od 500 tadašnjih maraka ako mi stvori igrača za reprezentaciju kojeg ja izaberem. Lijep je to bio novac, i zato je odlično funkcioniralo, svi smo radili prema istom programu, i zato je bilo lakše stvoriti rezultat s reprezentacijom. Mi smo im tada prenosili znanje.
Osim trenerskog i stručnog znanja, Stenzel tvrdi, najvažnija je "kemija" među igračima i kolektivni duh:
- Postojalo je nešto posebno u onoj YU reprezentaciji uoči Igara u Münchenu 1972., Pribanić, Popović, Pokrajac, Lazarević, Horvat, Lavrnić, Miljak, Arslanagić na golu... Zbog našeg zajedništva ta je ekipa od 1970. do 1972. na svim turnirima pobjeđivala; osvojili smo ih 35 zaredom. Imao sam savršen odnos s igračima, i to je uvijek bila podloga na kojoj sam najviše radio. I danas se svake godine na nekoliko dana sastajemo, ta jugoslavenska i ona moja njemačka ekipa, koju sam stvorio od juniora i doveo do naslova prvaka svijeta. Ostali smo bliski 50 godina, to je najbolja potvrda koliko smo disali kao jedan...
Stenzel je rođen u Zagrebu 1934. Kao vratar, s Prvomajskom je davnih 1950-ih dvaput bio državnim viceprvakom. Trenersku karijeru koju je nakon toga ostvario, najviše je obilježilo prvo olimpijsko zlato s Jugoslavijom 1972. i naslov svjetskih prvaka s Njemačkom 1978. Najprije je 1962. u trenerske vode ušao s Medveščakom, s kojim je bio finalist Kupa EHF-a. Do 1973. radio je s domaćim klubovima, a zatim je od 1974. do 1982. bio izbornik tadašnje Zapadne Njemačke. Tijekom tog razdoblja radio je u čak 12 klubova. U Njemačkoj je zaradio nadimak "Der Magier" - čarobnjak. Nijemci ga takvim i dalje doživljavaju i cijene, čak i više no što je to slučaj kod kuće...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....