Baš mislim, da je strpat pet – šest čartera za Reykjavik, pa da je tamo moguće napraviti doček, to bi bila totalna ludnica. Mislim si, tim Vikinzima sigurno bi se dopao Thomson. Ali, nećemo u Reykjavik, spakirali smo Dagura u Zadar i teško će se on iz toga iščupati. Čini se da ga je Hrvatska zarobila. Uletio je u nešto što nikad nije vidio, doživio i po njegovom licu je vidio da je totalno šokiran. Čovjek se opustio, uživao s razlogom. To mu je uspomena za cijeli život, samo još jedan dokaz kako ga je Hrvatska prihvatila, kako Hrvatska to radi punim srcem, ali i kako već znatno drugačije on prihvaća nju.
Ništa hladnoća, pa čak ni na klupi na kojoj je sve gorjelo i u Oslu kada smo realno protiv Danaca bili nemoćni. A nije bilo dobro u Parizu, nije bilo dobro kasnije, kasnilo se na pripreme, izgubilo se prvu važnu utakmicu od Egipta. Ali, kada odeš kao pobjednik toga se više nitko ne želi sjećati. Daju mu svakakva imena, on se smije, namiguje… Da, da smo ludi, baš nas je iznenadio. Ne zna on još sve.
Sjajan je bio doček na Trgu. Vrhunsko raspoloženje, atmosfera, Prljavci, Daleka obala, Zaprešić boys i na kraju vjetar s Dinare, Thomson koji je i dežurnim komentatorima izbio adute iz ruku, otpuhnuo predrasude i pokazao još jednom ‘da nas ima‘. E, da… Bravo Marko!
Koliko je samo emocija viđeno. Iskrenih emocija koje su probile kod Šušnje i Duvnjaka na najjače, koje su malog Maraš izule iz cipela, ‘čovik se ukočija‘. Mali Šimić i Klarica kao u snovima, Metković boys Jelinić i Srna prateći vokali svih izvođača, smiju se svi kao da se svi pitaju što je ovo bilo. A bilo je samo nastavak onog što smo gledali od Hrvatske proteklih dana. Tu Hrvatsku svi vole, obožavaju, za tu Hrvatsku nema prepreka. I kada je Duvnjak rekao ‘molim vas, i kada im ne bude išlo, daj im podršku, budite uz njih‘. Zna zašto je to rekao, a prošao je toliko puno, čak 19 godina u svetom dresu. To treba moći. I to treba još koji put ponoviti.
‘Šule‘ (Šušnja) se potpuno opustio dirigirao publikom, bio je u svom elementu. Pjevaju zagrljeni Marta (Martinović), Glava (Glavaš) i Manda (Mandić), pa onda uleti trio Kara (Karačić), Dule (Duvnjak) i Peša (Pešić), pa Dagur izleti ispred svih solo dionicom… Trg je gorio čak i u doslovnom smislu riječi, a slike odaslane iz Zagreba govore sve same za sebe.
Prošlo je i to i sada dolazi jedna nova era, era bez Duvnjaka, bez Karačića, Pešića, era u kojoj će nam trebati puno odluka, hrabrosti, zajedništva u kojoj treba vući poteze vrlo brzo. Nije lako mijenjati temelje i tu će se tek vidjeti prava uloga Dagura Sigurdssona, njegova vizija. Dagur je posljednjih mjesec dana bio onakav kakvog smo trebali, hrabar, odlučan s čvrstim da i još čvršćim – ne. On nas nije došao učiti rukomet, jer mi taj rukomet znamo bolje nego Islanđani, jer i sam zna da je tu nastalo toliko dobrih igrača, čak i najboljih na svijetu, a te igrače je netko stvorio u Hrvatskoj.
Ali je došao, jer nam je trebao čovjek s iskustvom koji će vući poteze, a ne puštati da se stvari doigravaju po defaultu i da se konačno odmaknemo od svakodnevnih obračuna koji nisu uvijek bili konstruktivni. Dagur je na potezu, već za manje od mjesec i pol je sljedeća akcija, pa krećemo u pripremu Eura dogodine u Skandinaviji. On će biti težak, ali ne za glavu, jer tek godinu dana iza toga se dijele karte za Los Angeles, a tu moramo biti top, jer u svjetskom rukometu je sve više selekcija koje igraju dobar rukomet, koje su u stanju iskoristiti priliku, ako nisi pravi.
Osvrnut ćemo se još s nekoliko rečenica na finale. Danska je bila bolja, i zasluženo pobijedila. Igraju najbolji rukomet danas. I tu nema apsolutno ništa sporno. Ali, previše kukaju, provociraju posebno preko svojih medija čije je demokratsko pravo reći što misle, ali im među njima mnogo onih kojima je demokratsko pravo biti budala. Traje to dugo, još oko sudačkog cirkusa koji su nam napravili bez pravog razloga.
Rukomet je muški sport, što god tko o tome misli. Nije lijep start Mamića na Laugeu, slažemo se, to nitko ne poriče, nije sporan crveni, i rečenica ‘oprosti Rasmus‘, ali previše ‘cvile‘, jer nemaju svi Pytlicka i Gidsela i ne mogu svi ono što može Danska. Imali smo i mi Balića, pa nam ni Hansenom nisu mogli ništa, a svega i svačega se sjećamo, bolje da ne krenemo. Mi im zbog rukometa skidamo kapu do poda, ali svemu onom oko njih – ne. Sva sreća da su sportaši broj 1, da jedan Gidsel koji prije godinu dana nije da ruku Duvnjaku, dođe na kraju i zagrli ga i zaplješće mu. Bravo Gidsel! Kao i što mi kažemo bravo Danska za rukomet koji igraju. I to uopće nije teško. To čini poštovanje za rukomet boljim, a rukomet jako treba poštovanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....